Dolazak svete Nazaretske kućice i izgradnja Svetišta na Trsatu
ZNAČAJ SVETE KUĆE
“Nakon blažena uznesenja Presvete Djevice i Majke Kristove na nebo sveti su apostoli, u skladu s proročanstvom patrijarha Jakova, prvi izdanci i potomstvo Božanske Riječi; u knjizi postanka čitamo: ‘Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je Kuća Božja, ovo su vrata nebeska!’ Apostoli posvetiše onu Svetu baštinjenu kuću u Nazaretu da im služi kao crkva i kako pišu povjesničari, posvetio ju je apostolski prvak Sv. Petar. U njoj postaviše oltar za obavljanje bogoslužja, staviše križ i sliku iste Blažene Djevice koju je naslikao Sv. Luka na spomen budućim pokoljenjima. Na drugom mjestu veli Sveto pismo: ‘Svetost je ures doma tvojega, Gospodine, u sve dane!’ Zato je bilo umjesno da se ono djevičansko sklonište posveti i da bude svetište zbog uzvišenih i neizrecivih otajstava koja su se dogodila u toj Svetoj kući. Tu je započeto naše spasenje, kad se Bog zaručio s ljudskom naravi; tu je Presveta Djevica bila bez grijeha začeta, tu je rođena i tu su je njezini roditelji tri godine othranjivali i prema načinjenom zavjetu Bogu posvetili. U nju se vratila nakon jedanaest godina, kad je otpustiše židovske djevice koje su tada boravile u jeruzalemskom Hramu. Vratila se u pratnji Sv. Josipa, svoga djevera i zaručnika iz istog plemena, a i on bijaše djevac, posvećen u majčinu krilu. Tu joj je anđeo Gabrijel priopćio radosnu vijest i tu je s četrnaest godina i četiri mjeseca po sudjelovanju Duha Svetoga začela Vječnu Riječ. Tu se Josipu ukazao anđeo i potaknuo ga da se skloni u Egipat; zatim se nakon odlaska, primivši uputu istog anđela, ponovno vratio u istu Kuću, a u njoj je umro uz utjehu Krista i Djevice i preselio se u bolji život. Ta Kuća postade metropolom sviju kršćana na istoku. U njoj su se svi skupljali i zbog čudesa koja su se neprekidno događala po nebeskoj milosti, a i zbog duhovnih darova koji su se tu dijelili. Zato je dobro napisao jedan pisac: ‘Evo ti Kuće u kojoj je moguće promatrati stare tragove što ih je načinio anđeo, objavljujući spasenje, gdje je othranjivana Majka Božja i odgajana, gdje je poučena začela Boga, othranila ga i odgojila; tu je taj veliki Bog svijeta bio nošen i majčinim mlijekom napajan; u njoj je radio, stajao, sjedio, jeo i spavao” (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 4. izdanje Rijeka 2014, 17-18).
NAZARETSKA KUĆA DO DOLASKA NA TRSAT
“Zna se iz sigurne predaje, da su Apostoli i kršćani uvelike štovali onaj stan ili onu sobicu Blažene Djevice, iza uzašašća Kristova, i da su je posvetili u crkvu, e bi tamo mise služili“ [izjava glasovitog teološkog pisca Suareza].
“Kad je (Jelena) našla Kuću, u kojoj je mila Bogorodica primila od arkanđela Gabrijela vijest spasenja, dala je tamo presvetoj Bogorodici sagraditi vrlo lijep hram“ [Iz grčkog rukopisa o životu cara Konstantina iz 8. stoljeća].
“Grčki monah Ivan Fokas i ruski iguman Danijel početkom 12. stoljeća dali su poseban izvještaj iz kojeg se jasno vidi, da je sveto mjesto, nad kojim bijaše bazilika, imalo dva dijela: jedan dio je bio uduben u pećinu (špilja ili grota), a drugi dio (kuća) bio je od kamenja zidan“.
“Sava je ‘u svetoj Naviještenja Bogorodičinoj i Božjoj crkvi obavio i božanstvenu službu'” [Iz životopisa Sv. Save koji je dva puta bio u Palestini: prvi put između 1225. i 1230., a drugi put 1233.]. “Nazaretska Djevičina kuća ostala je čitava i 1263. godine, kad je egipatski sultan Mameluk el-din Bibars Bondohdar porušio cijeli grad Nazaret i baziliku Navještenja […] Dokaz, da je i tom zgodom (1263) Kuća Bl. Djevice ostala očuvana, jer ni bazilika tom zgodom nije bila srušena nego samo oštećena, svjedoči, da je prigodom sklapanja primirja sa egipatskim sultanom Malik al- Mansurom 1283. na 10 godina, 10 mjeseci, 10 dana i 10 sati bilo govora i o Nazaretskoj crkvi Naviještenja […]“.
“Za postojanje Nazaretske Djevičine kuće najbolje svjedoči dominikanski misionar Ricoldo di Monte Croce iz Toskane […]: ‘Zatim dođosmo u Nazaret. I nađosmo veliku crkvu skoro posve razrušenu i ništa nije bilo tuj od prvašnjih zgrada, ako ne samo sobica (cella), gdje je bilo navješteno Gospoji, tu je Gospodin uzdržao (superreservavit) na uspomenu poniznosti i siromaštva’“. Dominikanac je u Nazaretu bio 1288. ili početkom 1289. odakle je stigao u Akkon koji je bio do 1289. u kršćanskim rukama.
“[…] poslije 1291. godine niti jedan od poznatih pisaca, hodočasnika u Palestinu, ne spominje u Nazaretu riječ: kuća (domus) nego samo mjesto (locus)“.
“Nešto više od mjesec dana prije pada i posljednjeg uporišta, kršćanskog grada Akkona, mjesto poniznosti i siromaštva, Nazaretsku Djevičinu kuću Bog je čudesno sačuvao i smjestio u zemlji Kristovih namjesnika s jednim kraćim cjelovom na hrvatskom tlu, na trsatskoj Ravnici, da povuče granicu, koju turska vlast neće prekoračiti i nije prekoračila“ (Izvor citatâ: Paškal Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milosti i Franjevci njeni čuvari, Trsat 1985, 22-25).
DOLAZAK SVETE KUĆE NA TRSAT
“Godine 1291. za pontifikata pape Nikole IV, franjevca, za vladanja Cara Rudolfa I., kad je kraljem Ugarske bio Andrija III., a knezom Trsata bijaše Nikola Frankopan, kad u praskozorje 10. svibnja, jedne subote u osmini Svetkovine Uzašašća, nebo bijaše vedro a more mirno, a prije toga bilo je oblačno i more uzburkano, na Trsatu, na prostoru što ga seljaci nazivaju Ravnica, otprilike dva strelometra [oko 600 m] od kaštela, a tisuću geometrijskih koraka od grada Rijeke Sv. Vida, koji se u starini zvao Tarsia, isto toliko daleko od Jadranskog mora i od Flanatskoga zaljeva [= Riječki zaljev], blizu glavne ceste koja vodi kaštelu, pokraj dolinice koju mještani nazivaju Dolac – pronađena je kuća nalik na crkvu, nikad dotad ondje viđena. Ta kuća bijaše sagrađena od kamena maslinaste boje, ali
nije bila neobično građena. Bila je također četverokutna oblika, iznutra je bila dugačka 44 pedlja, široka 20, a visoka oko 28 pedalja [dubrovački pedalj je bio 25.6 cm]. Sa sjeverne strane je imala vrata a sa zapada jedan prozor. Nije imala poda, ni stropa, ni tavana; imala je krov i zvonik za jedno ne preveliko zvono. Strop je bio urešen nekim pozlaćenim zvijezdama od iste tvari, a zidovi su naokolo bili ukrašeni reljefnim lukovima u koje je stavljeno nekoliko malih glinenih zdjelica. Unutra se nalazio oltar prikladan za čitanje mise, pokriven oltarnicima i antipendijem plave boje. Iznad oltara se nalazio križ oblikovan na daski koja bijaše dugačka i široka nekih pet pedalja, a gore se nalazio natpis Isus Nazarećanin Kralj Židovski, sa strane su se nalazili likovi Gospin i Sv. Ivana, a dolje bio je napisan anđeoski pozdrav. S desne strane oltara nalazio se kip Majke Božje načinjen od drva za koje su naši stručnjaci rekli da je cedrovina. Lijevo je stajalo Dijete koje je u ljevici držalo zemaljsku kuglu a desnom je blagoslivljalo. I Majka i Dijete su imali krunu na glavi čipkasto izrađenu od istoga drva, a odjeveni bijahu u bijelu odjeću. Iza oltara se nalazilo ognjište, a s lijeve strane se nalazio ormar s dva pregratka i, napokon, crkvica je bila oličena različitim bojama“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 19-20).
Čudesan dolazak svete Nazaretske kućice na Trsat
“Prvi koji je to dočuo bijaše don Aleksandar. On je u ono vrijeme bio župnikom župe Sv. Jurja na Trsatu i trpio je od neizlječive bolesti. No, budući da je bio Djevičin štovatelj, neprestano ju je zazivao upomoć da bi mu vratila zdravlje. Stoga se dogodilo da je iste noći, kad je onamo prispjela Sveta kuća, objavljeno da je to Djevičina baština, koju su apostoli preuredili u crkvu, i da su je anđeli upravo tada iz Nazareta prenijeli u onaj kraj, a kao dokaz za istinitost te objave vraćeno mu je zdravlje. Naše Uspomene [= Medvedgradske uspomene] kažu: ‘Bio je, naime svećenik Aleksandar, čovjek pobožan no bolestan, zato je zajedno s objavom dobio kao nebeski duh radosti u srce i snagu udova’. Pošto se pred tim svetištem zahvalio Bogu i Slavnoj Djevici, počeo je propovijedati o onome što je vidio i čuo. Narod je ostao zadivljen novinom svećenikove svetosti kao i ponovno stečenim zdravljem“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 21).
“U vrijeme dolaska Svete kuće na Trsat knez Nikola Frankopan, potomak starih rimskih Anicija, bijaše posjednikom toga područja, a jer bijaše i ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, stolovao je u gradu Modrušu koji od Trsata bijaše udaljen dva dana. […] Vraćam se, međutim, na svoj predmet pa ističem kako je knez Frankopan kad je dočuo za novo čudo, došao da se o svemu osvjedoči. Vidjevši ono o čemu je slušao, kao dobar katolik je i sam zahvalio Svevišnjemu i Presvetoj Djevici, Kristovoj Majci. A da njegovo vjerovanje ne bi bilo drugima sumnjivo, odaslao je spomenutoga don Aleksandra s trojicom njegovih župljana na Istok da provjere istinitost, a sam ih je čekao na Trsatu. […] Poslanici se nakon otprilike četiri mjeseca vratiše noseći sa sobom svoj putni (izvještaj, koji je zabilježen u našim ‘Medvedgradskim uspomenama’), s odgovarajućim mjerama i vjerodostojnim izvještajem da je ono zaista Kuća Nazaretske Djevice koju su sveti apostoli pretvorili u crkvu i da je tada, kad je dignuta iz Nazareta, otvoren hram kojim ju je bila okružila Sv. Jelena, majka cara Konstantina, tada kad je 300. godine obilazila sveta mjesta, ukrašavajući ih, i kako izvješćuje stari pisac Nicefor Kalisto, dala je nad vratima zlatnim slovima uklesati sljedeće riječi to jest: ‘Ovo je žrtvenik gdje je postavljen prvi temelj ljudskog spasenja’“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 22).
DOLAZAK SVETE KUĆE U LORETO
“Sveta se kuća na Trsatu zadržala tri godine, sedam mjeseci i četiri dana, a nakon toga je odande, jer je tako odredila Božanska Mudrost, po anđelima prenesena u Italiju, u Ankonitansku Marku, koja bijaše u sklopu Papinske Države, u subotu 10. prosinca 1294. u pola noći. O tome Horacije Torselino piše [u Historiae Lauretanae]: ‘Bijaše mirna noć, kad se Djevičina Kuća spustila na prazan šumski prostor”. A upravo su se to vrijeme u Italiji slegli nemiri. I neka se naše smrtničke pameti ne čude što taj događaj nije uslijedio u vrijeme rata, jer je i ondje, zbog smetanja hodočasnika u Rekanatskoj šumi i na brežuljku, zbog nesloge dvojice braće Anticija, dvaput promijenila mjesto, pa je napokon treći put smještena pokraj javne ceste, gdje se i sada nalazi već tri stotine i četrdeset godina.
Prikaz špilje u Nazaretu i kućice koja je bila prenesena na Trsat
Razni pisci različito tumače zašto je Sv. kuća napustila Trsat. Ja, međutim, mislim, da slavni i svevišnji Bog nije odredio da mjesto na Trsatu bude trajnim boravištem one Svete kuće nego ga je pomoću nje želio samo posvetiti i one prekomorske narode potaknuti na pobožnost prema Djevici i zatim je dati prenijeti na prikladnije mjesto, tj. u Italiju da bi to čuo cijeli svijet“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 23-24).
“Dakle, znanstveno su utvrđene činjenice: a) Sveta Kuća u Loretu stoji bez temelja; b) materijal iz kojega je ona sagrađena (kamen, maltar) posve je isti kao onaj, kojim se grade kuće u Palestini i u Nazaretu, kojega u Italiji nema, posebno s obzirom na malter od kreča. A to je jasan dokaz za vjerodostojnost Svete Nazaretske kuće u Loretu“ (Paškal Cvekan, op. cit., 38-39). “Sve tri predaje o Svetoj djevičinoj kući u Nazaretu: Nazaretska, Trsatska i Loretska povezane su i donose uvjerljive dokaze vjerodostojnosti a kroz to i veliku moralnu sigurnost o boravku Svete Nazaretske kuće na Trsatu od 10. V 1291. do 10. XII 1294. i od 1294. do danas u Loretu“ (Paškal Cvekan, Trsatsko svetište Majke Milosti, 40).
SLIKA MAJKE MILOSTI
“Bilo je to godine 1367. kada je papa Urban V, podrijetlom Francuz, za svoga povratka iz Avinjona u Rim, potaknut vidljivim čudom i unutrašnjom milošću, tom prilikom zaželio posjetiti Sv. kuću u Loretu, a kako pišu povjesničari, on bijaše prvi papa koji ju je pohodio. Pošto se on dobro obavijestio o događajima u vezi s njom, i napose o Trsatu gdje se zadržala tri godine, sedam mjeseci i četiri dana, odlučio je počastiti spomenuto mjesto na Trsatu i probuditi pobožnost ilirskog naroda te odanost prema Slavnoj Djevici time što je iz Rima po o. Bonifaciju iz Napulja, apostolskom propovjedniku, poslao sliku spomenute Djevice, djelo Sv. Luke. Slika je izrađena na cedrovoj dasci. Djevica na desnoj ruci poduprtoj lijevom drži Sinčića; oboje imaju ozbiljna lica poput drugih slika Sv. Luke. Nema sumnje da je ova slika načinjena njegovom rukom, jer tako pišu povjesničari i naše ‘Medvedgradske uspomene’“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 25).
Slika je naslikana vodenim bojama. Tehnika slikanja je kao kod istočnjačkih Madona. Sa strane je grčki napisano: Mater Theu Jesu Hristu – Majka Božja Isusa Krista. Lijevo gore je prikaz Navještenja, a ispod su Bartol apostol (oderan) i dvojica đakona. Desno gore je prikaz Raspetoga kojem krv teče do zemlje. Pod Križem su Marija i Ivan. Ispod je Pavao s dva sveca sa strane.
IZGRADNJA SVETIŠTA
Nakon odlaska Nazaretske kuće knez Nikola I Frankopan na njenom mjestu gradi kapelicu na starogrčki način, za polovicu manju od svete Kuće. Kapela Svete Marije postoji kroz 14. i 15. stoljeće do kneza Martina Frankopana koji ostvaruje zavjetno obećanje oca Nikole IV Frankopana, hrvatskog bana, da proširi crkvu i dovede franjevce kao voditelje i čuvare svetišta. U svojoj darovnici iz 1432. piše: “Odlučismo (on i žena mu Doroteja Orsini) iz temelja sazidati zgradu (samostan) i crkvu na čast neoskvrnjene i preslavne Bogorodice Djevice Marije”. Sagrađen je dio od današnjeg svetišta do oltara Svetog Nikole. Petar Kružić daje podići kapelu Svetog Petra, kao grobnicu, u kojoj je sahranjena njegova glava koju je njegova sestra otkupila od Turaka za 100 zlatnika. Uz ovu kapelu podigao je barun Stjepan de Ruvere, riječki kapetan, kapelu u čast Svete Ane za grobnicu sebi i svojima. U Martinovoj crkvi su postavljeni oltari Sv. Mihovila, Sv. Katarine i Sv. Nikole. Za vrijeme o. Franje Glavinića crkva je bila premalena za vrijeme hodočašća pa je Božju riječ morao navješćivati pod otvorenim nebom. Prvi zahvat na crkvi učinio je 1614. kad je povećao staru kapelu, sadašnje svetište, tako da je po uzoru na Svetu kuću u Loretu produžio kapelu prema sjeveru. Nakon požara 1629. iznova gradi samostan, proširuje crkvu i gradi novu pokrajnju lađu povezivanjem kapela Sv. Petra i Sv. Ane i produženjem u širini tog prostora te kor iznad ulaza. Gradnja je završena mjesec dana prije smrti o. Glavinića koji je umro 6.12.1652. Krajem 17. st. Franjo Frankolini daje podići kapelu Sv. Antuna kao obiteljsku grobnicu. U kapeli su pohranjeni posmrtni ostaci o. Glavinića. Zagrebački sudac Ivan Uzolini, brat trsatskog gvardijana Franje Uzolina, daje podići novi mramorni inkrustrirani oltar Majci Milosti. Oltar je izrađen 1692. U pobočnim nišama su kipovi Sv. Franje i Sv. Ivana apostola koji drži kalež iz kojeg izlazi zmija (Ivan je po predaji prihvatio kalež s otrovanim vinom od poganskog svećenika, iz kojeg je izišla zmija i oživio dvojicu kaležom usmrćenih ubojica). Na vratnici svetohraništa je prikaz stigmatizacije Sv. Franje, na antependiju Bogorodica s Kristom. Na drvenim vratima lučnih prolaza su likovi Sv. Joakima i Sv. Ane. Oltar Svetog Franje podigao je barun Franjo Cziculini, carski savjetnik i skopljanski biskup 1706. u čast Utisnuća rana Sv. Franje na La Verni. Velika pala Navještenja iz 1714. djelo je Christophora Tascha. U scenu Navještenja uklopljen je prikaz prijenosa Sv. kuće. Oltar Sv. Ivana Nepomuka je izrađen i posvećen 1727. Konačni oblik crkva je dobila 1824. kad su lađe produljene za 6 m, podignut toranj, preuređen kor i izvedeno pročelje.
POJAVA KRIŽA IZNAD SVETIŠTA
“Godine 1599. pojavila se kuga u gradu Rijeci i, pošto je nekoliko građana usmrtila, preostali su se zajedničkim vapajem utekli Majci Božjoj Trsatskoj. Dok se to događalo, u zraku se povrh trsatske crkve pojavio križ bijele boje; odvojivši se od tog mjesta križ se ljupkim kretanjem zaputio prema gradu Rijeci i nad gradom se zaustavio oko pola sata pa ga je sakupljeni narod dobro promatrao. Zatim ga je nestalo, a ljudi su ostali zapanjeni i zbunjeni. Kao izvan sebe zbog viđenog čuda, stali su moliti Boga i Blaženu Djevicu Mariju da im se smiluje i molitva im je toga časa uslišana. Kuga je prestala pa su svi zajednički krenuli u procesiji na Trsat da se zahvale. Ja sam tada ondje boravio kao klerik“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 47).
TURCI PRED TRSATOM
“Godine 1601. iz Like i Krbave stiže turska vojska na Grobničko polje s namjerom da napadne trsatsku crkvu o kojoj se mnogo govorilo među susjednim Turcima. Stigavši u bakarsku dolinu, digao se strahovit vjetar, praćen neobičnom kišom zbog čega su morali pobjeći. Nakon toga su ih naši vojnici, Karlovčani, Senjani, Trsaćani i Vinodolci, progonili sve do modruških bregova; jedan su dio Turaka pobili a druge žive zarobili. Zatim dođoše na Trsat zahvaliti Majci Božjoj, vodeći sa sobom mnoge zarobljenike, koji su to isto spominjali a ja sam tada bio klerik-student“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 48).
PRESLAVNO RASPELO I SVETIŠTE GOSPE TRSATSKE
“U Rijeci su uz crkvu sv. Vida, današnju katedralu, osnovali isusovci 1656. bratovštinu muke i smrti Isusove pod naslovom ‘Brašćina svetoga Križa’. Članovi bratovštine osobito su poštovali raspelo u crkvi sv. Vida, nazivano ‘preslavno Raspelo’, jer mu je davne 1296. Petar Lončarić kamenom povrijedio lijevi bok iz kojeg je zatim potekla krv pa je ono postalo osobit predmet vjerničkog štovanja. Pred tim ‘preslavnim Raspelom’ po riječima riječanina Nikole Hermona, isusovca i voditelja bratovštine sv. Križa, ‘potrebni se ukrepe, nepokorni se prestraše, bogoljubni se razvesele’. Hermon pripisuje ‘preslavnom Raspelu’ čudesno spasenje Riječana od kuge. Bilo je to 1600., a bilo je vidljivo obilježeno nesvakidašnjim činom ‘kada bi od anđeli (raspeti Krist) iz grada nošen i vijen sverhu cerkve od Tersata’. Povezujući predaju o ‘preslavnom Raspelu’ s predajom o prijenosu Nazaretske Marijine kuće na Trsat Hermon je naglasio koja su dva stožera pučke pobožnosti Riječana i vjernika u Hrvatskom primorju u njegovo vrijeme (kraj 17. i početak 18. st.)“ (Marijin Trsat 4/1990).
KIP GOSPE SLUNJSKE
Kip Gospe Slunjske je vrsna gotička skulptura iz 15. st. koju su franjevci krajem 16. st.(1583.) sklonili pred Turcima najprije u Senj, a ubrzo na Trsat. Stoljećima se čuvala u samom svetištu crkve. Sve do u drugu polovinu 20. st. većina je zavjetnih darova bila izložena na zidovima same crkve.
PETAR KRUŽIĆ
“Petar Kružić Istranin, gospodar Lupoglava, postavši kapetanom Klisa u Dalmaciji i namjeravajući se suprotstaviti Turcima u ravnici Dulme, zavjetovao se Majci Božjoj Trsatskoj i u boju je pobijedio, a nakon toga je došao zahvaliti joj i u znak zahvalnosti je dao sagraditi onu kapelu koja je spojena s crkvom i okrenuta prema sjeveru, u čast Sv. Petra, apostola gdje se nalazi i njegov grob. Isto tako i ono stubište koje počinje na podnožju brežuljka i svršava na njegovu vrhu, a sadrži 118 stepenica [danas 561], zajedno s onom kapelom koja je posvećena Sv. Nikoli“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 47).
MEDVEDGRADSKE USPOMENE
“U toj su se, dakle, tvrđavi [Medvedgrad] čuvale uspomene naše Provincije Bosne Hrvatske, trsatske crkve i samostana. Ondje bijahu i popisane, a nakon tri godine su odanle vraćene na Trsat; no, godine 1628. su izgorjele […] Najveći sam dio uspomena što ga sadrži ovo djelce ukratko ispisao iz tih Uspomena […]“ (Franjo Glavinić, Povijest Trsata, 53).
PAPINSKE SLUŽBENE POTVRDE
“Polazeći od pape Klementa V. (1305. – 1314.) koji je bulom 18. lipnja 1310. indirektno potvrdio autentičnost Svete kuće, mnoge pape pozivaju se na čudesan prijenos.
Blaženi papa Urban V. prošao je kroz Loreto 1367. na povratku iz Avignona (1326. – 1370.) gdje je susreo mnoge hrvatske hodočasnike koji su došli moliti Majku Božju da im se vrati sa svojom ‘kućom’. Ganut takvom vjerom papa je poslao na Trsat franjevca Bonifacija iz Napulja s bizantskom ikonom Majke Božje s Djetetom, pripisanoj svetom Luki (‘za utjehu u njihovoj boli’) i kako se držalo, čudotvornom, koja je onda postavljena i čašćena iznad glavnoga oltara Trsatskoga svetišta. Godine 1715. Sveta Stolica dekretom dopušta krunjenje ove slike i na glavu Majke Božje i Djeteta postavljene su dvije krune, u prisutnosti poslanstva Hrvatskog sabora.
Papa Martin V. dopušta 1419. grofovima Frankopan podići Svetište za koje će se brinuti braća franjevci.
U jednom papinskom dokumentu, nazvanom Breve, iz 1515., papa Leon X izjavio je da su predaju o čudesnom prijenosu potvrdili svjedoci dostojni vjere i papa Klement XII. (1730. – 1740.) je poslao komisiju u Nazaret i na Trsat da bi provjerili dimenzije (sve su se podudarale) dajući hodočasnicima koji su posjećivali Trsat posebne oproste. Blaženi papa Pio IX., rodom ankonac i ‘čudesno ozdravljen’ u Svetoj loretskoj kući, označio je Trsat kao prvo mjesto na kojem je boravila Sveta nazaretska kuća 1291. godine, nakon prvog čudesnog prijenosa.
Papa Leon XIII., prigodom 600-te obljetnice prijenosa Svete kuće 1894. objavio je encikliku ‘Felix Lauratana Civitate’ datiranu 23.1.1894, pišući da je ‘po dobrohotnom naumu Božjem čudesno prenesena u Italiju'” (Luigi Walter Veroi, “Hrvatski Nazaret. Svetište Svete kuće na Trsatu u Hrvatskoj”, Marijin Trsat 1/2014).
POVJESNIČARI O PORIJEKLU I PRIJENOSU SVETE KUĆE
“Povijesni, arheološki i znanstveni studiji potvrdili su palestinsko porijeklo kamena i zidova Svete kuće u Loretu, potpuno drugačije od uobičajenog markijskog građevnog oblika i materijala. Tehnička i arhitektonska usporedba pokazala je da se tri zida dobro uklapaju u postojeću špilju u Nazaretu.
Osim toga, na kamenu su sačuvani brojni napisani i uklesani natpisi tipični za judeo-kršćanske zajednice prisutne u Palestini Isusova vremena. Unatoč takvih dokaza, povjesničari, također katolički, iako prihvaćajući da su zidovi Kuće od kamena iz Palestine Isusova vremena, gotovo jednodušno smatraju da je prijenos Kuće od anđela samo jedna legenda. Franjevac o. Josip Santarelli, koji je cijeli život posvetio istraživanju Svete kuće, tvrdi da iako je ‘materijal izvoran i da se može smatrati nazaretskim, čudesan prijenos može se smatrati naknadnim književnim proširenjem’.
Prema interpretaciji koja se čini vjerodostojnijom (može se naći u knjigama koje su u prodaji u Loretskom i Trsatskom svetištu), prijenos iz Palestine objašnjava se činjenicom da su se u to vrijeme vodili križarski ratovi, i da je tada bila česta pojava da su templari i monasi uzimali relikvije iz Svete Zemlje, i 1291. pala je Akra, posljednje križarsko uporište u Svetoj Zemlji.
Prikaz dolaska svete Nazaretske kućice na slavoluku u Trsatskom Svetištu
Prema jednom dokumentu (list br. 181. ‘Charularium culisanense’) relikvija Svete kuće nalazila bi se 1294. na popisu miraza Margerite Angeli, kćeri epirskog despota Nicefora Angeli (što podsjeća na anđele), kad se udavala za Filipa II. Anžuvinca (D’ Anjou, lat. De Angeli). Ali u tom dokumentu se govori samo općenito o ‘kamenju’, a ne o zidovima Svete kuće. Osim toga, u to vrijeme Anžuvinci su nastojali zadobiti prevlast u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje i bili su potpomognuti od Frankopana, hrvatskih feudalnih gospodara koji su imali veliku ulogu u širenju kulta Majke Božje Trsatske. Novije studije došle su do novih elemenata na temelju kojih bi ova povijesna rekonstrukcija bila samo plod pretpostavki. Prof. Emanuel Mor smatra da bi odvajanje zidova s potpunim uklanjanjem i ponovnim sklapanjem, nakon 2000 kilometara, prvo u Dalmaciji, a onda u Loretu, bio pothvat koji bi i danas, unatoč tehnološki naprednijim mogućnostima, predstavljao vrlo velike poteškoće.
Kemijska istraživanja pokazuju da je malter (sastavljen od sadre pomiješane s prašinom drvenog ugljena) napravljen prema poznatoj tehnici onoga vremena u Palestini, uobičajen kod Nabateja (narod koji je imao veliki utjecaj u Galileji sve do Isusova vremena) i nikada se nije upotrebljavao u Italiji. Iz arheoloških iskapanja je vidljivo da su zidovi bili postavljeni na zemljište bez temelja.
Ove dokaze su povjesničari ponešto površno zanemarili, jednostavno samo zato što prijenos Svete kuće na nadnaravan način ne može biti razumski prihvatljiv, i zbog te predrasude, objave o prijenose Kuće uzimaju se kao legenda. Tako se a priori niječe da Bog, koji je stvorio svemir iz ničega, može intervenirati jednim čudom kako bi od muslimanskih razaranja spasio Svetu kuću u kojoj se dogodilo Navještenje i Utjelovljenje njegova Sina, našega Otkupitelja Isusa, koji je u njoj živio više od trideset godina (‘ta Bogu ništa nije nemoguće’: Lk 1,37)“ (Luigi Walter Veroi, “Hrvatski Nazaret. Svetište Svete kuće na Trsatu u Hrvatskoj”, Marijin Trsat 1/2014).
