OPOMENE SVETOG FRANJE

1. O tijelu Gospodnjem
   Gospodin Isus veli svojim učenicima: Ja sam put, istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali; odsada ga i poznajete i vidjeli ste ga. Kaže mu Filip: Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je! Isus će mu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. (Iv 14, 6-9) Otac prebiva u nepristupačnu svjetlu (1Tim 1, 16) i Bog je duh (Iv 4, 24) i Boga nikada nitko ne vidje (Iv 1, 18). Budući da je Bog duh, može se samo duhom vidjeti, jer duh je onaj koji oživljuje; tijelo ne koristi ništa (Iv 6, 63). Ni Sina međutim, kad je riječ o onom po čemu je jednak Ocu, ne može nitko vidjeti drukčije nego Oca, drukčije nego Duha Svetoga. Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravog Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakramenat što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista, prema svjedočanstvu samoga Svevišnjega koji kaže: Ovo je tijelo moje i moja krv novoga Saveza koja se za mnoge prolijeva (Mk 14, 22. 24) i: Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni (Iv 6, 54). Stoga presveto tijelo i krv Gospodnju prima onaj koji posjeduje duh Gospodnji što prebiva u svojim vjernicima. Svi drugi koji nemaju toga duha a usuđuju se primiti ga, osudu sebi jedu i piju (1Kor 11, 29). Prema tome, sinovi čovječji, dokle će vam srca ostati tvrda? (Ps 4, 3) Zašto ne upoznate istinu i ne vjerujete u Sina Božjega? (Iv 9, 35) Evo, danomice se ponizuje, kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja (Mudr 18, 35) u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silani iz krila Očeva (Iv 1, 18) na oltar po svećenikovim rukama. I kao što se je svetim apostolima pokazao u pravom tijelu, tako se i sada nama pokazuje u svetom kruhu. I kao što su oni svojim tjelesnim pogledom vidjeli samo njegovo tijelo, ali su, promatrajući duhovnim očima, vjerovali da je on Bog; tako i mi, gledajući tjelesnim očima kruh i vino, gledamo i čvrsto vjerujemo da je tu živo i istinito njegovo presveto tijelo i krv. Na taj je način Bog nazočan među svojim vjernicima stalno, kako sam kaže: Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28, 20).
2. O zlu samovolje
   Jahve, Bog, zapovijedi čovjeku: Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! (Post 2, 16-17) Adam je, dakle, mogao jesti sa svakog stabla i, dok se nije suprotivio posluhu, nije sagriješio. Onaj, naime, jede sa stabla spoznaje dobra koji svoju volju smatra svojim vlasništvom i uznosi se dobrima koja Bog u njemu govori i radi; i tako mu je po utjecaju đavla i prijestupu zapovijedi ono voće postalo voće spoznaje zla. Stoga treba da podnosi kaznu.
3. O savršenom posluhu
   Gospodin kaže u Evanđelju: Koji se ne odreče svega što posjeduje ne može biti moj učenik (Lk 14, 33); i: Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga (Lk 9, 24). Onaj čovjek ostavlja sve što posjeduje i gubi svoj život koji se sav predaje posluhu u rukama svoga poglavara. I što god radi i govori što sam znade da nije protiv njegove volje, ako je dobro što čini, to je pravi posluh. I ako bi podložnik kadgod nešto smatrao boljim i korisnijim za svoju dušu negoli je ono što mu poglavar nalaže, neka ono svoje dragovoljno Bogu žrtvuje, a ono poglavarevo neka nastoji izvršiti. To je ono pokoravanje ljubavi (1Pt) jer udovoljava Bogu i ljudima. A ako poglavar zapovijeda nešto što je protiv njegove duše, premda ga ne mora slušati, neka ga ne napušta. Pa kad bi ga stoga neki progonili, neka ih radi Boga još više ljubi. Jer koji radije trpi progonstvo negoli se dijeli od svoje braće, taj zaista ostaje u pravom posluhu, jer polaže dušu svoju za braću (Iv 15, 13). Ima, naime, mnogo redovnika koji se, pod izlikom da vide bolje negoli im nalažu njihovi poglavari, obaziru natrag (Lk 9, 62) i vraćaju se na svoju bljuvotinu (Izr 26, 11; 1Pt 2, 22); to su ubojice i svojim zlim primjerom upropašćuju mnoge duše.
4. Neka nitko sebi ne prisvaja predstojništvo
   Nisam došao da budem služen, nego da služim, kaže Gospodin (usp. Mt 20, 28). Oni koji su postavljeni nad druge neka se tim predstojništvom tako hvale kako bi se hvalili kad bi bili određeni za službu da braći peru noge. A koliko se više uznemiruju zbog oduzeta im predstojništva negoli zbog službe pranja nogu, toliko više zarađuju u kese (usp. Iv 12, 6) na štetu duše.
5. Neka se nitko ne uznosi, nego neka se hvali križem Gospodinovim
   Gledaj, čovječe, na koliku te je uzvišenost postavio Gospodin, jer te je stvorio i oblikovao na sliku svoga ljubljenoga Sina i na njegovu priliku s obzirom na duh (cfr. Post 1, 26). A svi stvorovi pod nebom služe svome Stvoritelju, poznaju ga i pokoravaju mu se bolje nego ti. Pa ni zlodusi ga nisu razapeli, nego si ga ti s njima razapeo i još ga razapinješ naslađujući se u opačinama i grijesima. Čime se, dakle, možeš hvaliti? Jer, kad bi bio toliko oštrouman i mudar da bi imao sve spoznanje (1Kor 13, 2) i kad bi znao tumačiti razne jezike (1Kor 12, 28) i oštroumno istraživati o nebeskim stvarima, s ničim se od toga ne bi mogao hvaliti; jer je jedan zao duh o nebeskim stvarima znao, a i sada znade o zemaljskim, više od svih ljudi, ma i postojao koji čovjek koji bi od Boga primio posebnu spoznaju najviše mudrosti. Slično, kad bi bio ljepši i bogatiji od svih, kad bi i čudesa činio da bi i đavle izgonio, sve ti je to strano i ništa ti ne pripada, pa se ničim od toga ne možeš hvaliti; nego se možemo hvaliti ovime: svojim slabostima (2Kor 12, 5) i da svakog dana nosimo križ Gospodina našega Isusa Krista (usp. Lk 14, 27).
6. O nasljedovanju Gospodina
   Svi, braćo, gledajmo dobrog pastira koji je, da spasi svoje ovce, podnio muku križa. Gospodina su njegove ovce slijedile u nevolji i progonstvu, u preziru i gladi, u bolesti i u kušnji i u svemu ostalome; i za to su od Gospodina primile život vječni. Stoga je nama, slugama Božjim, velika sramota da su sveci izveli djela, a mi hoćemo da primimo hvalu i čast govoreći o njima.
7. Znanju neka odgovara dobro djelovanje
   Apostol kaže: Slovo ubija, a Duh oživljuje (2Kor 3, 6). Slovo je ubilo one koji žele samo riječi znati da bi ih držali mudrijima od ostalih i da bi mogli steći veliko bogatstvo da ga dijele rođacima i prijateljima. I one je redovnike slovo ubilo koji neće da slijede duh božanskog slova, nego više žele samo znati riječi i drugima ih tumačiti. A duh božanskog slova oživio je one koji svako slovo koje znadu i žele znati ne pripisuju tijelu, nego ga riječju i primjerom vraćaju svevišnjem Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro.
8. Treba se kloniti grijeha zavisti
   Apostol kaže: Nitko ne može reći »Gospodin Isus« osim u Duhu Svetomu (1Kor 12, 3) i: Nitko da čini dobro, nijednoga nema (Rim 3, 12). Koji god, dakle, zavidi svom bratu na dobru što ga Gospodin govori i čini u njemu, pada u grijeh svetogrđa jer zavidi samom Svevišnjemu (usp. Mt 20, 15) koji govori i čini svako dobro.
9. O ljubavi
   Gospodin govori: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (Mt 5, 44). Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.
10. O kroćenju tijela
    Mnogi, dok griješe ili doživljavaju nepravde, okrivljuju đavla ili bližnjega. Ali nije tako; jer svatko ima neprijatelja u svojoj vlasti, to jest svoje tijelo po kojem griješi. Stoga blago onomu sluzi (Mt 24, 46) koji takvog neprijatelja, koji mu je predan u vlast, uvijek drži vezana te se mudro od njega čuva; jer mu, dok tako radi, neće nauditi nijedan, ni vidljiv ni nevidljiv neprijatelj.
11. Neka se nitko ne sablažnjava nad tuđim zlom
    Sluzi Božjem ne smije biti odvratno ništa osim grijeha. Pa ako bi koja osoba na bilo koji način griješila te bi se zbog toga sluga Božji, ali ne iz ljubavi, uznemirivao i srdio, zgrtao bi sebi (Rim 2, 5) grijeh. Onaj sluga Božji koji se ne srdi niti uznemiruje zbog bilo čega pravo živi bez vlasništva. I blago onomu koji sebi ništa ne pridržava, nego podaje caru carevo, a Božje Bogu (Mt 22, 21).
12. O raspoznavanju duha Gospodnjeg
    Sluga Božji može raspoznati da li ima duha Gospodnjeg ovako: kad po njemu Gospodin učini koje dobro, ako mu se tijelo zbog toga ne uznosi, nego radije pred svojim očima sebe smatra gorim te procjenjuje da je manji od svih ljudi.
13. O ustrpljivosti
    Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5, 9). Sluga Božji ne može razabrati koliko ima u sebi ustrpljivosti i poniznosti, dok mu je sve po volji. Kada pak nadođe vrijeme da oni koji bi mu morali udovoljiti rade protivno, koliko ustrpljivosti i poniznosti tada pokaže, toliko je ima i ne više.
14. O siromaštvu duhom
    Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5, 3). Mnogo ih je koji, gorljivo se predajući molitvama i službama, nameću svojemu tijelu mnoge postove i trapljenja, ali se na samu riječ koja se čini da im vrijeđa tijelo, ili zbog koje stvari koja im se oduzimlje, uvrijeđeni stalno uznemiruju. Oni nisu duhom siromašni, jer siromah duhom sam sebe prezire i ljubi one koji ga udaraju po obrazu (Mt 5, 39).
15. O mirotvorcima
    Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati (Mt 5, 9). Pravi su mirotvorci oni koji, uza sve što na ovomu svijetu pretrpe, radi ljubavi prema Gospodinu našemu Isusu Kristu čuvaju mir u duši i u tijelu.
16. O čistoći srca
    Blago čistima srcem: oni će Boga gledati (Mt 5, 8). Uistinu čisti srcem jesu oni koji preziru zemaljsko, traže nebesko i ne prestaju čeznuti da se živom i istinitom Gospodinu Bogu uvijek čistim srcem i dušom klanjaju i da ga gledaju.
17. O poniznom Božjem sluzi
    Blago onom sluzi (Mt 24, 46) koji se zbog dobra, što ga Gospodin govori i čini po njemu, ne uznosi više negoli zbog dobra što ga govori i čini po drugome. Griješi čovjek koji hoće da primi od svoga bližnjega više negoli hoće da sam dade Gospodinu Bogu.
18. O suosjećanju s bližnjim
    Blago čovjeku koji svoga bližnjega podnosi u njegovim slabostima onako kako bi želio da drugi njega podnose kad bi bio u sličnoj prigodi (usp. Gal 6, 2; Mt 7, 12). Blago sluzi koji sva dobra vraća Gospodinu Bogu, jer onaj koji sebi nešto zadržava, sakriva novac svoga Gospodara, Boga (Mt 25, 18), i oduzet će mu se ono što misli da ima (Lk 8, 18)
19. O poniznu redovniku
    Blago sluzi koji sebe ne smatra boljim kad ga ljudi veličaju i uzdižu negoli kad ga drže prostim, jednostavnim i prezrenim, jer kolik je čovjek pred Bogom, toliko vrijedi i ništa više. Jao onom redovniku koji, kad je od drugih postavljen visoko, po svojoj volji neće da siđe. A blago onom sluzi (Mt 24, 46) koji se po svojoj volji ne postavlja visoko, a uvijek želi biti pod nogama drugih.
20. O dobru i taštu redovniku
    Blago onom redovniku komu je ugodnost i veselje u presvetim riječima i djelima Gospodinovim i koji po njima privodi ljude k Božjoj ljubavi u radosti i veselju (Ps 50, 10). Jao onom redovniku koji uživa u beskorisnim i taštim riječima kojima navodi ljude na smijeh.
21. O ispraznu i brbljavu redovniku
    Blago onom redovniku koji ne govori za plaću i koji ne izbrblje sve svoje, niti je brz na riječima (Izr 29, 20), nego mudro mjeri što ima reći i odgovoriti. Jao onom redovniku koji od Boga primljena dobra ne pohranjuje u svome srcu (Lk 2, 19. 51) i drugima ih ne pokazuje djelima nego ih više želi pokazati ljudima očekujući nagradu. On prima svoju plaću (Mt 6, 2. 16), a koji slušaju donose malo ploda.
22. O opominjanju
    Blago sluzi koji podnosi stegu, ukor i prigovor od drugoga tako strpljivo kao od sebe. Blago sluzi koji, kad je ukoren, to dobrostivo prima, čedno se podlaže, ponizno priznaje i rado daje zadovoljštinu. Blago sluzi koji nije brz u opravdavanju sebe i ponizno podnosi sramotu i predbacivanje grijeha gdje grijeha nije počinio.
23. O poniznosti
    Blago sluzi koji bi bio tako ponizan među svojim podložnicima kao da bi bio među svojim gospodarima. Blago sluzi koji je trajno pod šibom ispravljanja. Vjerni i razumni sluga (Mt 24, 45) jest onaj koji ne oklijeva da se za sve svoje prekršaje iznutra kazni žaljenjem, a izvana priznanjem i djelotvornom zadovoljštinom.
24. O pravoj ljubavi
    Blago sluzi koji tako ljubi bolesna brata, koji mu ne može uzvratiti, kao i zdrava koji mu može uzvratiti.
25. Još o pravoj ljubavi
    Blago sluzi koji toliko ljubi svoga brata i toliko ga se boji kad je daleko od njega kao da bi bio uz njega, te ništa ne govori njemu za leđima što ne bi mogao reći u ljubavi pred njim.
26. Neka sluge Božji poštuju klerike
    Blago sluzi koji ima povjerenje u klerike koji ispravno žive po propisu Rimske Crkve. Jao onima koji ih preziru; ako bi i bili grešni, ipak ih nitko ne smije osuđivati, jer jedino sam Gospodin pridržava za sebe da ih sudi. Koliko je, naime, veća njihova služba nad presvetim tijelom i krvlju Gospodina našega Isusa Krista, što oni primaju i samo oni drugima dijele, toliko koji griješe protiv njih imaju veći grijeh negoli da griješe protiv svih ljudi ovoga svijeta.
27. Kako kreposti odgone mane
    Gdje je ljubav i mudrost, ondje nema ni straha ni neznanja. Gdje je ustrpljivost i poniznost, ondje nema ni srdžbe ni nemira. Gdje je dragovoljno siromaštvo, ondje nema ni pohlepe ni škrtosti. Gdje je mir i razmatranje, ondje nema ni užurbanosti ni skitanja. Gdje strah Gospodnji čuva svoj stan (usp. Lk 11, 21) ondje neprijatelj ne može imati mjesta da uđe. Gdje je milosrđe i razbor, ondje nema ni suviška ni krutosti.
28. O skrivanju dobra da se ne bi izgubilo
    Blago sluzi koji na nebu zgrće sebi blago (Mt 6, 20) koje mu je Gospodin iskazao i ne želi ga pokazivati ljudima radi nagrade, jer će sam Svevišnji njegova djela očitovati kojima se god bude njemu svidjelo. Blago sluzi koji Gospodinove tajne čuva u svom srcu (Lk 2, 9. 51)