SVETE MISE

SV. MISE RADNIM DANOM:
7:00, 8:30 i 18:30 sati

SV. MISE BLAGDANOM:
7:00, 8:30, 10:00 i 18:30 sati

SV. MISE NEDJELJOM:
7:00, 8:00, 9:00, 10:00, 11:30 i 18:30 sati

U ŽUPNOJ CRKVI SV. JURJA:
nedjeljom u 10:30 sati

ISPOVIJED U CRKVI:
– za vrijeme svetih Misa
– dežurstvo od 9 do 12, zatim od 16 do 18 sati
– nedjeljom samo za vrijeme svetih Misa

Treća Božja zaopovijed glasi: Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji! Kao i prve dvije zapovijedi, pripada prvoj ploči Dekaloga,koja određuje naš odnos prema Bogu s tim što treća zapovijed više ulazi u detalje kako organizirati život unutar jednog dana u tjednu..
U židovskoj, a i u kršćanskoj svijesti, s danima subotom i nedjeljom, spojen je počinak, mir, odmor, neobavljanje teških poslova. No, dali je to glavni smisao slavlja Dana Gospodnjega?

Hebrejska riječ šabat ( subota) ima ova značenja: počinak, mir, odmor, dovršenje, ispunjenje..
U knjizi Izlaska čitamo ove riječi“Sjeti se da svetkuješ Dan subotnji.Šest dana radi i obavljaj svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak, posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti,ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, ni došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao, nebo,zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo.Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.“
Poruka ovog teksta je:Kao što je Bog stvarao šest dana a sedmi dan otpočinuo, takotreba činiti i čovjek. Čovjek nije stvoren samo da radi. Potreban mu je i odmor.To je svrha subote.Da čovjek nađe vremena za sebe, da bude svjestan svoga dostojanstva, svoje slobode.To je dan posvećen njemu, ali i Bogu. To je dan rezerviran za Boga. Zašto za Boga?
Zato jer u susretu s Bogom čovjek pronalazi sebe, smisao svoga života, snagu za svoje postojanje. U svjetlu Božje riječi čovjek sve više spoznaje svoje dostojanstvo. Subota je starozavjetnog čovjeka podsjećala na djelo stvaranja svijeta i njegovu potrebu da u cjelokupnom vremenu jedan dan posebno posveti Stvoritelju. Kao što sol i ostali začini daju ukus jelu, tako bi i dan posvećen Gospodinu trebao dati ukus cjelokupnom čovjekovu vremenu. Za Izraelski narod subota je još jedan snažan spomen-dan i to spomen-dan oslobođenja iz egipatskog ropstava i sklapanja saveza na Sinaju. „ Sjeti se da si bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahv, Bog tvoj, rukom jakom i mišicom ispruženom. Zato ti je zapovijedio Jahve,Bog tvoj, da držiš dan subotnji“. Svaka subota za židova treba biti dan radosti i zahvalnosti za izbavljenje iz ropstva. Za židova biti žalostan u subotu bio bi grijeh.Židovska predaja naziva subotu zaručnicom, a njezino slavlje ženidbom. Kao što je čovjek veseo na dan svadbe, tako je veseo na dan subotnji. Svakih sedam dana Izrael treba sebi posvijestiti da je njegov bog osloboditelj, Bog koji dokončava ropstvo.I to je razlog velike radosti. Subota je Božji dar čovjeku, sam je Bog želi za čovjeka. Bog želi zaštiti čovjeka od iscrpljujućeg i izrabljivačkog rada. „To je da prosvjeda protiv robovanja radu i obožavanja novca.“KKC 2172.

Povijest kršćanske nedjelje – kao Dana Gospodnjeg, počinje s Kristovim uskrsnućem. Evanđelja nam svjedoče kako je Gospodin uskrsnuo »u prvi dan u tjednu» (Mt 28,1; Mk 16,9; Lk 24,1; Iv 20,1). Toga istoga dana ukazuje se dvojici učenika na putu u Emaus, koji ga prepoznaju u lomljenju kruha (Lk 24,35). A isti taj dan, uvečer, uskrsli Krist dolazi među svoje učenike. Točno osam dana poslije (kada je bio i Toma među njima) objavljuje im se ponovo: ”Stade pred njih i reče im: Mir vama!” (Iv 20,26)
To višestruko ponavljanje Isusova dolaska među učenike ”u prvi dan u tjednu”, tj. u dan kada je uskrsnuo, ostavilo je neizbrisiv trag. Prije svega na njih same, potom na prvu kršćansku zajednicu, a onda i na generacije kršćana sve do danas. U tom danu izražena je naša vjera, nada i napokon, naše poslanje.

Nedjelja nosi u sebi bogate sadržaje: podsjeća na prvine stvaranja svijeta (SZ), te na novo stvaranje koje se dogodilo Kristovim uskrsnućem (NZ). Gospodinovo uskrsnuće ima u kršćanskom životu takvu važnost, da su kršćani smatrali da upravo taj dan u tjednu treba posebno slaviti, a ne starozavjetnu subotu. Nedjelja se naziva i ”Danom Gospodnjim”, jer je obilježena trajnom prisutnošću Uskrsloga u Crkvi, gdje On nastavlja i danas tumačiti Pisma i lomiti kruh kao što je učinio i prije dvije tisuće godina. Zato je za nas vjernike svaka nedjelja ”prvi dan u tjednu”, tj. svake nedjelje mi slavimo ”mali Vazam” – dan našega Gospodina, čije uskrsnuće slavimo. To je razlog i zbog kojega u liturgijskom smislu ne postoji dan ili blagdan koji bi bio ”jači” ili važniji od nedjelje.

Nedjelja kao dan Gospodnji poziva nas na aktivnost prema Božjim stvarima.Nedjelja je prilika i prostor da se više nego u ostale dane posvetimo duhovnom životu, da se posvetimo Bogu i braći ljudima. Gledajući tako, nedjelja nam itekako može biti aktivan i ispunjen dan. Od onog neizostavnog – euharistijskog slavlja, gdje se neposredno susrećemo s Gospodinom i zajednicom vjernika, do obiteljskih i prijateljskih susreta, te susreta s onima koji trebaju našu blizinu, pomoć i ljubav.
Potrebno je sebi postaviti pitanje, koliko od nas ovdje prisutnih na takav način razmišlja i doživljava Nedjelju kao dan susreta s Bogom i ljudima.
Za mnoge vjernike i u našem narodu nedjelja nema više ono značenje i onu duhovnu snagu koju je imala tijekom naše povijesti.

Mnoge pojave kao što su kao što su materijalističko shvaćanje života, težnja prema neumjerenom blagostanju, težnja prema uživanju, površni načina života, koje snažno utječu na mentalitet današnjeg čovjeka.na neki nam način tumače zašto nestaje ljubavi prema sudjelovanju na nedjeljnoj misi. Nedjelja se često pretvara u bijeg od jednolične svakodnevice i životne napetosti koje se liječe sportom, izletima, trgovinom, no sve to redovito prelazi u dosadnu razonodu koja frustrira. “Dan Gospodinji” postaje “week-end”, a “prvi dan u sedmici” “kraj tjedna”. Mnogim radnicima nedjelja više nije blagdan i smatraju da bi se mogla uvesti drugačija izmjena radnih i blagdanskih dana. Takav odnos prema nedjelji kao danu Gospodnjem dovodi do rušenja dostojanstva radnika, obiteljske zajednice i svetost dana Gospodnjega. Svetkovanje nedjelje ne tiče se samo pojedinca, nego obitelji i naroda.

Zato razmislimo, koliko poštujemo Dan Gospodnji, koliko ga doživljavamo kao otvorenu mogućnost da se odmorimo od svakodnevnih aktivnosti i taj dan posvetimo Bogu i svojim bližnjima. Na taj način živimo 3. Božju zapovijed.

Sveta misa ili Euharistija je najuzvišenija žrtva kojom nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njim; Euharistija je spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća u kojoj doživljavamo uvijek istu stvarnost Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote –u isto vrijeme se spominjemo tih događaja i činimo isto; Euharistija je i zahvalna gozba gdje se uobličujemo s Kristom blagujući njegovo Tijelo i Krv. Sveta Misa jedna je od najuzvišenijih tajni kršćanske vjere. Ona je vrhunac prema kojemu teži sav život kršćana, ali također i središte i izvor duhovne jakosti za članove Crkve. Crkveni dokumenti jasno govore o značenju i slavljenju Euharistije. Crkveni dokument: “Uputa o štovanju euharistijskog otajstva”, izdan u Rimu 1967. donos i slijedeće: “Misa ili večera Gospodnja ujedno je i nerazdvojivo: žrtva po kojoj Žrtva križa biva trajnom; spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina koji je rekao: ‘Ovo činite meni na uspomenu’ (Lk 22,19); sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi savez što ga je Bog jednom zauvijek utanačio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi pretkazuje i pretječe eshatološku gozbu u Kraljevstvu Očevu, naviještajući smrt Gospodnju ‘dok on ne dođe’”.

Žrtva je čin kojim se odričemo nekog zemaljskog dobra i prinosimo ga Bogu u želji da time Boga častimo. Još je dublje ono značenje žrtve koje proizlazi iz činjenice da su ljudi svjesni svojih grijeha, kao uvrede nanesene Bogu, pa mu žele dati naknadu i zadovoljštinu. Čovjek želi u žrtvi zapravo samoga sebe prikazati Bogu. Žrtva je samo zamjena. Zato sv. Augustin kaže: “Svrha je žrtve da nas sjedini s Bogom!”

Isus Krist preuzeo je na sebe grijehe svih ljudi, u nakani da samog sebe prinese za njih kao žrtvu naknade i zadovoljštine, i to na krvav način – na križu! Izvršivši to djelo, postao je otkupiteljska žrtva, naš Otkupitelj ili Spasitelj. Onu krvnu žrtvu s Kalvarije Isus je unaprijed ostvario na posljednjoj večeri – na nekrvan način, govoreći nad kruhom: “Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje”, a nad vinom: “Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva”, dodajući nad oboma kao jednim činom: “Ovo činite meni na spomen !” Tako je učinio mogućim da se njegova žrtva s Kalvarije obnavlja i posadašnjuje na nekrvan način, a to je sv. Misa.

U misnom slavlju sakramentalno, to jest pod vidljivim znakom, nastavlja se i na nas primjenjuje cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: muka, smrt i uskrsnuće. Ne mogu se, naime, Gospodinova muka i smrt odijeliti od njegova uskrsnuća. Krist, prisutan u Euharistiji, uskrsli je Gospodin, pa stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća.

Vrijeme je da istaknemo još jedno otajstvo, ono koje se zbiva u sakramentu krsta, po kojem se mi pritjelovljujemo Kristu udioništvujući u njegovoj smrti i uskrsnuću, tako da postajemo otajstveno JEDNO s njim, on glava a mi tijelo. I budući da smo JEDNO s njim, on je na križu u sebi sve nas prikazao svome Ocu, pa se i u Misi suprikazujemo s njim,ali ne tako da bi naša žrtva bila nešto bez njegove, da bi se dala odijeliti, a da ipak sačuva pravi smisao. To ne! Niti naše sužrtvovanje čini Gospodinovu žrtvu vrednijom. Gospodin je samo htio da i mi surađujemo u svome spasenju. Zato nas je pritjelovio samome sebi, da naše žrtvovanje ne bude prinošenje tuđeg, nego naše vlastito. Stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća. Gospodin je rekao: “Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti na posljednji dan” (Iv 6, 53–54).

Značajno je da se na času smrti vjernicima dijeli uz bolesničko pomazanje i sv. Pričest kao popudbina. Kršćani je primaju kao sakrament vječnog života. Što je, naime, suumrlo s Kristom, to i suživi s Kristom.

Ustanovljujući euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno vrši u njegovoj Crkvi, i ona kao da nema uzvišenijeg zadatka na ovome svijetu nego da ispunja taj zadatak. Gospodin je upravo zapovjedio: “Ovo činite meni na spomen !” U Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i uskrsnuće, tako da nema jednog bez drugog. Po tom otajstvu primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću – te postajemo čisti. Postajemo također dionici njegova života u njegovu uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Božjega po njegovu uzašašću na nebo. Ali u Euharistiji je uključena također i paruzija, to jest drugi Kristov dolazak u slavi, na koncu povijesti, kada će otkupljeni ući s njim u život budućega vijeka. Sv. Pavao piše: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26).

Po Euharistiji primamo zalog buduće slave i predokus raja. On nas, dakle, “prenosi u prošlost, u otajstva povijesnog Krista u kojem je ukorijenjena i iz kojega crpi svoju realnost i širi svoju božansku životnost. A u isto vrijeme ona naviješta, uprisutnjuje i oplođuje budućnost…” (A. M. Roguet). Euharistija ima, naravno, svoje značenje i u sadašnjosti. Po njoj se već sada sjedinjujemo s Kristom, te braćom i sestrama. Zato latinski izraz Communio izravno znači zajedništvo, dok hrvatska riječ Pričest znači čest (čestica=dio: udio, dio cjeline) u cjelini.

Ustanovljujući euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno vrši u njegovoj Crkvi, i ona kao da nema uzvišenijeg zadatka na ovome svijetu nego da ispunja taj zadatak. Gospodin je upravo zapovjedio: “Ovo činite meni na spomen !” U Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i uskrsnuće, tako da nema jednog bez drugog. Po tom otajstvu primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću – te postajemo čisti. Postajemo također dionici njegova života u njegovu uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Božjega po njegovu uzašašću na nebo. Ali u Euharistiji je uključena također i paruzija, to jest drugi Kristov dolazak u slavi, na koncu povijesti, kada će otkupljeni ući s njim u život budućega vijeka. Sv. Pavao piše: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26).

Po Euharistiji primamo zalog buduće slave i predokus raja. On nas, dakle, “prenosi u prošlost, u otajstva povijesnog Krista u kojem je ukorijenjena i iz kojega crpi svoju realnost i širi svoju božansku životnost. A u isto vrijeme ona naviješta, uprisutnjuje i oplođuje budućnost…” (A. M. Roguet). Euharistija ima, naravno, svoje značenje i u sadašnjosti. Po njoj se već sada sjedinjujemo s Kristom, te braćom i sestrama. Zato latinski izraz Communio izravno znači zajedništvo, dok hrvatska riječ Pričest znači čest (čestica=dio: udio, dio cjeline) u cjelini.

Gotovo uz svaku žrtvu vezana je žrtvena gozba. To susrećemo u mnogim religijama starog svijeta, a i danas. Blagovanjem jednog dijela, npr. žrtvovanog mesa, ljudi se žele sjediniti s božanstvom. Kad je npr. izraelska obitelj donijela neku životinju za žrtvu, jedan bi dio bio spaljen, a drugi dio bio bi za blagovanje i prinosnicima i svećenicima, osim kod onih žrtava koje su se čitave morale spaliti. Blagovanjem žrtvovanog mesa izražavalo se sjedinjenje, zahvaljivanje i pomirenje s Bogom. Značajno je npr. blagovanje vazmenog janjeta. Bog je izabranom narodu naredio to obredno blagovanje u znak sjećanja na oslobođenje iz egipatskog ropstva.

Za prve kršćane nezamisliva je bila euharistijska žrtva bez pričesti. Dobro su shvaćali da se samo na taj način potpuno sjedinjuju s Kristovom žrtvom, odnosno s Kristom samim. Po Kristovoj žrtvenoj gozbi poistovjećujemo se s Gospodinom i svaki pričesnik postaje »drugi Krist«. Gospodin je često blagovao sa svojim učenicima, ali i s grešnicima. Prigodom takvih gozbi na poseban je način okupljao oko sebe. Razgovorom i stvaranjem zajedništva imao je prilike navijestiti Radosnu vijest o kraljevstvu Božjem i prisutnima ponuditi spasenje. Jedna je gozba bila osobito značajna u Isusovu životu, a to je njegova posljednja večera. Tom prigodom Gospodin je povezao darove kruha i vina sa svojom smrću. Kruh postaje njegovo tijelo koje se lomi za sve ljude, a vino postaje njegova krv koja se prolijeva za sve ljude. Tako je njegova posljednja večera značila vrhunac Isusove ljubavi prema učenicima i prema svima nama, a ona se nastavlja i ponazočuje u svakoj svetoj Misi. Stoga P. Parsch s pravom kaže: “Sveta je Misa najveće i najuzvišenije što mi kršćani imamo. To dragocjeno blago položio je Krist u ruke Crkve, da ga čuva do konca svijeta.”

Sveta Euharistija je prisutnost Boga, koji nam se daruje jer nas voli. Sveti PAPA IVAN PAVAO II

1. Zbog tvoga spasenja Bog Otac šalje svoga ljubljenoga Sina na zemlju.
2. Za tvoj spas Duh Sveti pretvara kruh i vino u pravo Tijelo Kristovo i u pravu Krv Kristovu.
3. Zbog tebe Sin Božji silazi s Neba i skriva se u sv. Hostiji.
4. Zbog tvoga spasa On obnavlja milostivu tajnu svoga Utjelovljenja.
5. Zbog tvoga spasa On se ponovno rađa na duhovan način kod svake svete Mise.
6. Zbog tebe se toliko ponizuje da je i u najmanjem djeliću sv. Hostije prisutan.
7. Za tvoje spasenje On obnavlja na oltaru svoja spasiteljska djela koja je izvršio na zemlji.
8. Za tvoje spasenje On obnavlja svoju gorku muku da te učini njezinim sudionikom.
9. Za tvoje spasenje On umire na duhovan način i prikazuje svoj plemeniti život za tebe.
10. Za tvoje spasenje On prolijeva na duhovan način svoju svetu Krv i prikazuje je Nebeskom Ocu za tebe.
11. Sa svojom svetom Krvlju On škropi tvoju dušu i čisti je od njenih loših navika.
12. Za tebe se Isus pokazuje kao prava žrtva paljenica i daje Bogu čast koja pripada Njegovom dostojanstvu.
13. Ako prikažeš ovu žrtvu hvale Kristu Bogu, tada mu iskazuješ čast koju si mu propustio dati.
14. Za tebe se on prikazuje kao žrtva hvale i nadopunjava tvoj propust slavljenja Boga Oca.
15. Ako ti, ovu Kristovu žrtvu prikazuješ Bogu, daješ mu veću hvalu nego što mu sami Anđeli daju.
16. Za tebe se Krist prikazuje kao najsavršenija žrtva zahvale i nadopunjava što si ti u svome zahvaljivanju propustio.
17. Kad prikazuješ Kristovu žrtvu hvale Bogu, zahvaljuješ mu obilno za sva dobročinstva koja ti je iskazao.
18. Za tebe se Krist prikazuje kao najmoćnija žrtva pomirenja i čini da uvrijeđeni Bog postaje tvoj prijatelj.
19. Oprašta ti sve tvoje lake grijehe ako si voljan izbjegavati ih.
20. Nadoknađuje za mnoge tvoje propuste.
21. Ispravlja mnoge tvoje nemarnosti i krivo vršena dobra djela.
22. Također ti oprašta nesvjesno zaboravljene grijehe koje nisi nikad ispovjedio.
23. On se prikazuje kao žrtva zadovoljštine i plaća za jedan dio tvojih vremenitih kazni.
24. Po svakoj sv. Misi zadovoljavaš za više kazni nego bilo kojim teškim činom pokore.
25. Krist daruje jedan dio svojih zasluga koje ti možeš prikazati Bogu Ocu za svoje grijehe.
26. Krist se prikazuje za tebe kao moćna krvava žrtva i moli tako usrdno za tebe kao što je na križu molio za svoje neprijatelje.
27. Njegova sveta Krv vapi za tebe s toliko zagovora, koliko je kapljica Krvi isteklo iz Njegovih Rana.
28. Njegove svete Rane vape za tebe s toliko zagovora, koliko je rana ne njegovom tijelu.
29. Zbog ate moćne molbene žrtve stječeš ono za što moliš mnogo prije nego kada bi molio izvan sv. Mise.
30. Izrečena molitva na sv. Misi je moćnija nego ona izvan sv. Mise.
31. Krist se sjedinjuje s tvojom molitvom i prikazuje je svojem nebeskom Ocu.
32. Iznosi mu sve svoje nevolje i opasnosti, jer je Njemu tvoj spas važan.
33. Također za tebe mole svi prisutni Anđeli i prikazuju uzvišenom Bogu tvoju bijednu molitvu.
34. Kada svećenik prikazuje u tvojoj prisutnosti sv. Misu njezina moć odvraća Zlog duha od tebe.
35. Svećenik slavi sv. Misu i za tebe i prikazuje je Bogu za tvoj spas.
36. Kada si na sv. Misi, tada si i ti na duhovni način svećenik i Krist ti daje snagu da prikažeš sv. Misu za sebe i za druge.
37. Prikazujući sv. Misu iskazuješ Presvetom Trojstvu najdostojniji dar.
38. Ti prikazuješ Bogu dragocjen dar koji više vrijedi nego Nebo i Zemlja zajedno.
39. Ti mu prikazuješ tako skupocjen dar koji je isto toliko vrijedan koliko i sam Bog.
40. Po tom prikazanju iskazuješ Bogu tako veliku čast kao što Bog i treba biti čašćen.
41. S ovim prikazanjem ugađaš Presvetom Trojstvu na neizmjeran način.
42. Ovaj tako plemeniti dar žrtvuješ kao svoj vlastiti dar, jer ga je tebi sam Krist dao.
43. Ako sv. Misu ispravno pratiš, izvršavaš čin najuzvišenijeg služenja Bogu.
44. Prateći sv. Misu iskazuješ Kristovom čovještvu najuzvišeniju službu i najveću ljubav.
45. Sv. Misomčastiš Kristovu muku na najbolji način i postaješ sudionik tih plodova.
46. Sv. Misom najbolje častiš i razveseljavaš Majku Božju.
47. Sv. Misom najbolje častiš Anđele i svece, više nego mnogim molitvama.
48. Pobožno prateći sv. Misu možeš se više obogatiti nego bilo čime na ovom svijetu.
49. Sv. Misom izvršavaš jedno od najvrjednijih dobrih djela.
50. Sv. Misom obavljaš uzvišeni čin prave vjere i po tom zaslužuješ veliku nagradu.
51. Poklekneš li pobožno pred Presvetom Hostijom i Predragocjenom Krvlju, vršiš uzvišeno djelo klanjanja.
52. Kad god pobožno pogledaš sv. Hostiju, tada zaslužuješ osobitu nagradu na Nebu.
53. Kad god se ponizno udaraš u prsa, toliko puta postižeš oproštenje svojih grijeha.
54. Ako u stanju grijeha pobožno pratiš sv. Misu, Bog ti pruža milost obraćenja.
55. Ako pratiš sv. Misu u stanju milosti, Bog ti čudesno umnožava svoje božanske milosti.
56. Na sv. Misi se hraniš i napajaš na čudesan način Kristovim Tijelom i Kristovom Krvlju.
57. Na sv. Misi počašćen si, jer smiješ Krista gledati svojim očima, i jer on tebe gleda.
58. Kad god primaš svećenički blagoslov na sv. Misi, Krist ga na Nebu potvrđuje.
59. Revnim pohađanjem sv. Mise blagoslovljena su tvoja vremenita i duhovna dobra.
60. Po sv. Misi sačuvan si od mnogih nevolja i nesreća u koje bi inače upao.
61. Sv. Misom bit ćeš ojačan u kušnjama koje bi te inače svladale.
62. Po svakoj pobožno praćenoj sv. Misi postižeš milost blažene smrti.
63. Po prisustvovanju na sv. Misama dobivaš pomoć i utjehu od Anđela i svetaca u svojoj smrtnoj tjeskobi.
64. Na tvome će te samrtnom času tješiti sv. Mise na kojima si prisustvovao i ulijevat će ti čvrsto pouzdanje u Božje milosrđe.
65. Sv. Mise na kojima si pobožno prisustvovao ići će s tobom pred Božanski Sud i izmoliti milost od strogoga Suca.
66. Vjerojatno ćeš imati kratko i blagi Čistilište jer si svojim sv. Misama platio najveći dio svojih vremenitih kazni.
67. Po svakoj sv. Misi više ublažuješ svoje Čistilište nego drugim teškim pokorama.
68. Samo jedna sv. Misa za života koristit će ti mnogo više nego prikazane za tebe nakon tvoje smrti.
69. Sigurno ćeš na Nebu dobiti viši stupanj slave i vječno ga posjedovati.
70. Svaka tvoja sv. Misa podiže te na više u Nebu i znatno ti povećava tvoje blaženstvo.
71. Za tvoje prijatelje nema korisnije molitve nego da za njih prisustvuješ i prikažeš sv. Misu.
72. Svojim dobrotvorima možeš najobilnije naplatiti njihova dobročinstva prikazivanjem sv. Mise za njih.
73. Bijednicima, bolesnicima i umirućima možeš najbolje pružiti pomoć i utjehu prikazujući za njih sv. Misu.
74. Mnogim grješnicima možeš postići obraćenje po prikazanju sv. Mise.
75. Po prikazanim sv. Misama možeš svim kršćanima izmoliti spas.
76. Prisustvujući sv. Misama možeš cijelo Čistilište osvježiti i vjerne duše okrijepiti.
77. Ako ne možeš za svoje pokojnike dati slaviti sv. Mise, ipak ih možeš prisustvujući sv. Misama izbaviti iz Čistilišta.

Martin von Cochen, tiskano crkvenom dozvolom izdanom u Linburgu u Lahni, 10. lipnja 1953. Merkel.

Misao jednog vjernika uz tekst: UVIJEK SAM OSJEĆAO SNAGU MISE, ČITAO SAM O TOME, ALI NITKO TAKO LIJEPO NIJE OPISAO NA JEDNOM MJESTU SILNE MILOSTI KOJE DOBIJAMO KADA PRISUSTVUJEMO MISI. ZAMISLITE, 77 MILOSTI JE NABROJIO P.MARTIN VON COCHEN. HVALA MU NA TOME! I ZBOG SVIH NJIH JA IDEM NA MISU SVAKI DAN.