RANE SV. FRANJE
Danas, 17. Rujna, slavimo dan kada je, na vrhuncu svoje svetosti, Franjo na brdu La Verni, 1224. god. uoči blagdana svetoga Mihaela arkanđela, obilježen Isusovim ranama (stigmama).
La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Franjo se onamo vise puta navraćao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkandjela. Franjo je ovaj put na La Vernu posao sa trojicom izabrane brace – Maseom, Andjelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: “Vidim da mi se približava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe”. No, Bog mu je tu spremao najljepše darove. Tajna Franje i La Verne jest – Isus.
Na taj dan kada je zaprimio stigme u molitvi i postu, vidio je propeta čovjeka koji je poput serafa imao šest krila. Iako je pokušavao razumom spoznati simboliku ovog ukazanja, nije mogao razumjeti. Toma Čelanski u svom Prvom životopisu to ovako opisuje:
Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku. Činilo se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj duguljasti, neka mesna izbočina pokazivala se kao vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila tako da su mu i gaće i tunika bili mnogo puta zakrvavljeni (1Čel 94-96).
Ove rane su bile jako bolne, no sveti Franjo je nastojao sakriti ih od svojih bližnjih. Malo je bilo svijedoka toga događaja, zapravo samo jedan – brat Leon, Franjin vjerni pratilac koji je iz daljega promatrao ovo Franjino viđenje. No, budući da je sveti Franjo šutio o tome što se dogodilo, šutio je i brat Leon.
Običavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu stigma. Bojao se, da ne bi poradi posebne ljubavi, kao sto običavaju činiti oni koji uživaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti trpio kakvu štetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i cesto imao na jeziku onu Prorokovu: ‘U svom srcu sam sakrio tvoje rijeci da ne sagriješim Tebi!” – A kad bi mu došao koji svjetovnjak, a on nije želio da se s njime upusti u razgovor, braci i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one koji su oko njega okupljeni, uljudno otpuste.
Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj čovjek čije tajne nisu savršenije i brojnije od onoga sto se na njemu očito vidi, ne može biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga sto se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naokolo bili s njima složni, a iznutra se s njim nisu slagali. U lice su mu povlađivali, a iza leđa su ga ismijavali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne učiniše donekle sumnjivima. Zloća naime cesto nastoji ocrniti čistoću i zato se zbog lažljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje.
Ne smijemo zaboraviti da se taj izvanjski scenarij prvenstveno želi iskazati nutarnji svečev događaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio – iz svojega sadašnjeg Nebeskog, uskrsloga stanja – njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadoše svetom Franji i na tijelu tragovi Isusovih Rana, od kojih je ona na desnom boku cesto krvarila (1Cel 95).
Franjo je znao da se nakon ovoga događaja više nikad neće vratiti na La Vernu. Stoga je, kad je odlazio, uputio svoj blagoslov brdu La Verni i sa suzama u očima se oprostio od njega. Nakon ovoga velikog, tajanstvenog i svetog događaja živio je još dvije godine.
Kad se vratio u nizinu tj. Asiz nije više s ranama na nogama mogao hodati, pa mu je sveta Klara sa svojim sestrama isplela papuče koje su mu malo ublažavale te velike boli kod hodanja. Ove papuče čuvaju se još danas, kao i njegov habit u muzeju uz Crkvu sv. Franje u Asizu.
Svete su rane ili stigme izvanredni milosrdni Božji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoće: ili da nagradi ili da probudi….ili samog obdarenika ili druge ljude. To je ljubav-Kristova i Franjina-posljednja tajna La Verne.
La Verna tom ljubavlju jos odiše i diše. Dobro je zapisao veliki Franjin oduševljenik, obraćenik Johannes Joergensen u svom Hodočašću franjevackom Italijom: “La Vernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanjem čudnovatim načinom na Franjinom tijelu. Ali moglo bi se takodjer Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio, kao u tom trenutku…..A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu”.
Stigme ili Isusove rane se ne pojavljuju samo tako. One su Božji dar, a u Franjinom slučaju plod su njegove žarke molitve u kojoj je od Gospodina tražio da mu udijeli dvije milosti prije nego umre: „Da za svoga života osjetim u duši i tijelu, koliko god je to moguće, onu bol što si je ti, slatki Gospodine, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke… i da osjetim u svome srcu… onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike (CV)“. Bilo je to vrijeme u Franjinu životu kada je bio čašćen kao živi svetac. Stigme su bile vidljiva potvrda evanđeoskog života sv. Franje.
Isus se na brdu Tabor preobrazio u molitvi. Franjo je također otišao na La Vernu da se pomoli i posti, a ne da primi stigme. Isus nas, po primjeru sv. Franje, poziva na molitvu. Molitva nas približava nebu, preobražava nas tako da Isus na nas stavlja svoj pečat, kao što ga je stavio i na našeg serafskog oca.
Mnogi su svjedoci koji govore o tome kako je sveti Franjo bio čovjek duboke i istinske religioznosti i prave vjere bez ikakvih zastranjenja. Zato on uprisutnjuje Krista, a svatko tko se njemu približi, taj mora misliti na Krista jer su Franjin lik i život takovi da predstavljaju doslovno nasljedovanje Evanđelja i skromno ostvarenje Isusova života – tako da Kristovo lice gleda iz Franjinog, a Kristove geste su prepoznatljive u Franjinima.
Život sv. Franje nam pomaže razumjeti Isusa Krista kao i naše vlastite živote. Križ i božanstvo idu ruku pod ruku. Čak i oni među nama koji ne doživljavaju svjetovnu čast i slavu doživjet će ju s Kristom i u Kristu, poput sv. Franje. Ne važi to samo za idući život već i za ovaj. Sv. Franjo je zasigurno osjećao velike patnje zadnjih godina svog života. Gospodin mu je podario i mnoge utjehe. Franjo nam pokazuje da moramo slijediti Gospodina slušanjem Očeve volje, bez obzira na to kamo nas ona odvede. To međutim ne znači da svi moramo otići na goru La Verna da dobijemo stigme. Samo se trebamo sjediniti s Očevom voljom. Zašto je Gospodin otišao na brdo Preobraženja? Da se pomoli. Zašto je sv. Franjo otišao na goru La Verna? Da se moli. Svi to moramo činiti da bismo nasljedovali Gospodina.
