Razgovor s fra Sinišom Pucićem

RAZGOVOR S FRA SINIŠOM PUCIĆEM – franjevačkim novakom na Trsatu

“

…Nakon Međugorja više ništa nije bilo isto. Sebe i svijet oko sebe gledao sam nekim drugim očima, s puno boja, počevši primjećivati osmijehe na licima prolaznika, ljepotu ptičjeg pjeva, zlatno sunce i zvjezdano nebo. Sve, ama baš sve, počelo je u mojim očima poprimati neku dotad meni nepoznatu, tajnovitu smislenost koja mi je davala nove poticaje za ujutro ustati…

„

1. Fra Siniša, iako te mnogi poznaju, reci nam prvo nešto o sebi?

Bog je još od moga dolaska na svijet 1978. stvorio mnoge preduvjete da upoznam istinski smisao života. Život mi je darovao uz pomoć roditelja Mirjane i Gorana, kojima sam spletom životnih okolnosti postao i ostao sin jedinac. Kako je otac često bio odsutan zbog naravi pomorskog posla, usvajao sam tijekom odrastanja kršćanske i moralne vrijednosti koje su mi majka i baka usadile, a temeljile su se na Božjem zakonu i nauci Katoličke crkve. To je već u dobi dječaštva rezultiralo primitkom sakramenata krštenja, euharistije i krizme, pohađanjem župne kateheze, čitanjem biblijskih tekstova i redovitim sudjelovanjem u životu Crkve. No, često izbivanje oca iz svoga života stvorilo je kroz godine odrastanja neke rupe na mojem biću, iz kojih, osobito onako povučen i stidljiv, nisam iz srca znao izvlačiti na površinu obilje Božje ljubavi i dijeliti je drugima zbog čega sam bio nesretan, neostvaren u stvaranju pravih prijateljstava i veza s ljudima. Bijah naizgled sretan i uravnotežen, a iznutra zatvoren kao hrčak u kavezu koji besmisleno okreće kotač svakodnevnice. Takvo se stanje vlastite izgubljenosti produbilo s još dva istovremena događaja – očevom smrću i neuspješnim upisivanjem škole koju sam želio. Očev odlazak u Isusov zagrljaj, kao 15-godišnjak shvatio sam odmah kao završetak bezbrižnog i razigranog djetinjstva, te početak suodgovornosti za majčinu i svoju dobrobit. Tek kroz živu vjeru u Boga prepoznao sam taj trenutak kao trogodišnji boravak u pustinji života, gdje sam stavljen pred izbor, još više nego dotad: hoću li, poput svog dotad najboljeg prijatelja Domagoja, pasti u bezdan besciljnosti, ovisnosti, nezadovoljstva samim sobom i svijetom oko sebe; ili pak izabrati opciju za život. I gotovo sa sigurnošću mogu reći da je sam ne bih pronašao. Bog je taj koji je prvi krenuo meni ususret i poslao mi moje dvije majke – Mirjanu koja me ljubavlju i ustrajnošću odvela u Međugorje, te Blaženu Djevicu Mariju koja me nježno primila i donijela Isusa u moj život. Donijela mi je Mir, koji sam tražio nakon dugog lutanja. Nakon Međugorja više ništa nije bilo isto. Sebe i svijet oko sebe gledao sam nekim drugim očima, s puno boja, počevši primjećivati osmijehe na licima prolaznika, ljepotu ptičjeg pjeva, zlatno sunce i zvjezdano nebo. Sve, ama baš sve, počelo je u mojim očima poprimati neku dotad meni nepoznatu, tajnovitu smislenost koja mi je davala nove poticaje za ujutro ustati i navečer sa zahvalnošću zaspati. U međuvremenu sam upisao i završio studij Teologije, petnaest godina radio kao novinar, od čega dvanaest u Novom listu, što mi je bilo dragocjeno iskustvo.

2. Za nas je posebnost što si ponikao iz naše zajednice, iz našeg Svetišta ovdje na Trsatu. Kako i kada si se čvršće povezao s ovim svetim mjestom?

Jedan od najvećih dana u mojem životu bio je providnosni odabir Trsata prilikom jedne subotnje šetnje, i to nepunih mjesec dana nakon povratka s hodočašća u Međugorje. Kada sam umjesto sablasno prazne crkve s tek nekoliko starijih žena koje se mole, ugledao prepunu crkvu raspjevanih mladih ljudi, koji radosno slave Boga, znao sam istog trena – došao sam kući! U Očev dom. Poput Isusove prispodobe o izgubljenom sinu iz Lukinog evanđelju kojeg je milosrdni i dobri otac obukao u nove haljine i za njegov povratak pripremio veliko slavlje. O, koliko li sam samo žudio za Očevim zagrljajem! Ti moji vršnjaci koje sam ugledao su bili članovi Franjevačke mladeži – Frame, zajednice koja nastoji nasljedovati Isusa Krista po primjeru svetog Franje Asiškoga, sveca koji jednostavnošću, siromaštvom i radošću zbog zajedništva sa Stvoriteljem i svim njegovim stvorenjima, osvaja tolika srca ljudi diljem svijeta. Iako je u prvom kontaktu s njima sveti Franjo i mene osvojio, trebalo mi je dva mjeseca skupljanja hrabrosti da se odvažim doći na tjedni susret Frame u franjevački samostan, i to opet zahvaljujući majčinom upornom nagovaranju. Vjerojatno ne bih ni otišao da sa mnom nije išla sestrična Barbara. Takav sam bio: jako stidljiv, zatvoren, šutljiv, u strahu da ne kažem nešto što će zvučati glupo, uvijek s mišlju da drugi imaju nešto pametnije za reći. I taj prvi dolazak na susret trsatske Frame, kojeg neću zaboraviti dok god sam živ, u petak 27. lipnja 1997., potvrdio je da mi je Gospodin doista pronašao mjesto u Crkvi, ali i u društvu, jer uživao sam u svakom trenutku razgovora, pjesme i smijeha s mladim framašima, tako normalnima, a opet po radosti zajedništva koja je prštala iz njih, sasvim drugačijima od ostalih.

3. Što te ponukalo da na Framu nastaviš dolaziti?

Što su mi se susreti s njima redali tjedan za tjednom, u njima sam prepoznao drugu obitelj, a Framu kao mjesto koje mi je Bog darovao da bih se kroz vlastite talente mogao ostvariti kao čovjek, franjevac i kršćanin. Zaljubio sam se u naše redovite akcije služenja najsiromašnijima grada Rijeke, dijeleći im obroke na Božić i Uskrs, kada su zatvorene pučke kuhinje, jedina mjesta u kojima mogu dobiti skromno jelo. Ili pak u redovita mjesečna prikupljanja novčanih sredstava s kojima smo kupovali trajne živežne namirnice i higijenske potrepštine, te iste slagali u pakete i nosili na adrese siromašnih obitelji s kojima smo se tako čvršće povezali i bolje upoznali njihovu tešku životnu svakodnevnicu.

4. S obzirom da je Frama zajednica mladih i da nakon nekoliko godina djelovanja u njoj treba krenuti dalje, što si potom odlučio učiniti sa svojim životom?

Nakon vjerskog i opće ljudskog sazrijevanja kroz Framu, u 26. godini života osjetih da sam na raskršću, da je vrijeme za krenuti dalje, učiniti stepenicu više u služenju Boga i ljudima. Po mnogim stvarima kao najlogičniji put nametalo mi se zavjetovanje u bratstvu Franjevačkog svjetovnog reda, „starijem bratu“ Frame, u kojem sam s mnogom braćom i sestrama mogao do kraja života nastaviti živjeti franjevačku duhovnost i ozbiljnije se posvetiti brizi za siromašne. Božjom providnošću, kao bratstvo smo 27. ožujka 2007. otvorili prvo riječko prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“, zbrinuvši uz Božju pomoć, kao i onu mnogih volontera, te suradnjom sa svim relevantnim institucijama, do danas više od 600 osoba bez doma s područja cijele Hrvatske i šire, od kojih se većina uspješno resocijalizirala. Uslijedilo je u rujnu iste godine pokretanje prvog hrvatskog časopisa o beskućništvu i srodnim društvenim temama „Ulične svjetiljke“, koji je mnogim beskućnicima-prodavačima osigurao i dalje osigurava ne samo krov nad glavom nego i svijest da su vrijedni kao ljudi, u čemu javnost uvelike pomaže svesrdnim prihvaćanjem ovog projekta, do te mjere da je pojedini broj rasprodan i u nakladi od 30 tisuća primjeraka. S problemom siromaštva ozbiljnije smo se suočili u travnju 2011. otvorivši vrata prve stalne socijalne samoposluge u Hrvatskoj „Kruh svete Elizabete“, te u njoj se svaki mjesec za oko dvije tisuće gladnih ljudi iz Rijeke i okolice prikupe i podijele velike količine hrane i higijenskih potrepština. Osam godina svakodnevno sudjelujući u ovim projektima, koji su sve do danas za mnoge ljude jedino svjetlo na kraju tunela njihove teške svakodnevnice; gotovo živeći s tolikim „gubavcima naših dana“, Bog mi je podario najbolju školu života koju sam mogao upisati. Prvenstveno, riječ je o školi rada na sebi, na svojim nesavršenostima, i potrebi za Božjom ljubavlju, koju, svijestan da sam je toliko potreban jer sam slab i grešan, jedino tako mogu davati drugima. Iz susreta u susret s ljudima u kojima Krist najviše prebiva, onim najmanjima oko nas, uviđao sam koliko On ljubi mene, ali i svakog čovjeka, jer nas šalje jedne drugima da si budemo na pomoć i na radost. Nisam uvijek znao biti zahvalan za sve te Njegove darove kojima me poučavao o sebi i drugima, te me izgrađivao u čovjeka koji se više ne boji ljudi kao nekada, ne srami se sebe pred drugima, te sa spoznajom što može učiniti da im pomogne i bude im više bližnji.

5. Kako se rodio tvoj poziv da budeš franjevac?

Svih tih godina, jako dugo, još od vremena djelovanja u Frami, nosio sam u svom srcu i najveću tajnu, onu koja je bila znana samo Bogu i meni. „Bože, zar si pozvao mene?“, pitao sam se često riječima svetog pape Ivana Pavla II., mislivši da je Svevišnji izabrao baš mene da ga slijedim kao svećenik i redovnik. U početku mi je srce znalo zaigrati od radosti na tu pomisao, iako joj tada nisam pridavao mnogo važnosti, a često sam to htio pripisati „lažnoj uzbuni“, odnosno, mojim umišljanjima. Osjećao sam se nespreman više razmišljati o toj opciji, a kamoli u ranoj mladosti s nekim o tome razgovarati te ostaviti sve i krenuti novim putem. Misli o tome nadjačale su one o tolikim lijepim stvarima koje su mi se događale i ljudima koji su sve više ulazili u moj život, pa i vezama s djevojkama, više nego zanimljivim poslom, te spomenutim socijalnim projektima i laičkim angažmanom u Crkvi i društvu. Sve me to ispunjavalo, činilo sretnim, ali ne potpuno kako sam mislio da bi moglo. Mnogi znakovi s Neba, ponajviše oni kroz ljude, upućivali su na to da je možda doista veliki Bog izabrao malog Sinišu za svoju svetu službu. Sve manje mi se s vremenom ta mogućnost činila stranom, jer sam sebe ionako do kraja života vidio kao onog kojem je jedini smisao boravka na zemlji u služenju Bogu i ljudima. Jedan od većih znakova bio mi je glas Božji u trenutku ozbiljne veze s jednom djevojkom iz Zagreba, kojoj sam rekao: „Vjerujem da ćeš me dovesti s jedne ili druge strane oltara!“. Poslije toga, nakon nekoliko mjeseci, naša veza je na neobjašnjiv način završila, da bi se u razgovoru s njom dvije godine iza toga pokazalo kako je doista Bog upleo svoje „prste“ i usmjerio nas tamo gdje nas On želi, a ne gdje i s kim želim ići. Ne odmah, ali nedugo nakon toga, kapitulirao sam, rekavši Bogu „DA!“, spreman krenuti u avanturu života, u nepoznato, ali ne sam, nego s Isusom.

“

…novicijat je darovano vrijeme da svatko od nas koji smo ga imali milost primiti, ima dovoljno vremena i prostora kako bi bolje upoznao Boga koji nas ljubi, i to u susretu s njime kroz molitvu, sakramente i susret s braćom…

„

6. U kolovozu 2014. pristupio si našoj franjevačkoj postulaturi (kandidaturi) u Samoborute nakon godinu dana vratio se na Trsat i obukavši franjevačko odijelo-habit počeo godinu novicijata. Kako sada izgleda tvoja svakodnevica?

Priznajem, trebalo mi je vremena da se priviknem na život u samostanu, ponajviše na promjenu ritma života. Od onog užurbanog, ispunjenog različitim događanjima i ljudima, s gotovo nepostojećim planiranim vremenom zbog posla i drugih obveza, ušao sam u jednu, za mene novu stvarnost života u kojem je osnova svega življenje bratstva s ostalim novacima i fratrima u samostanu, i to ponajviše kroz zadani dnevni red. Okosnica dnevnog reda je zajednička i osobna molitva, svakodnevno slavljenje svete mise, zatim fizički i studijski rad, a ne nedostaje ni dovoljno slobodnog vremena kojeg smo pozvani ispuniti najviše s produbljivanjem međusobnog zajedništva. Sve to vodi do boljeg poznavanja franjevačke duhovnosti, što je i cilj ove dragocjene godine kušnje, kako se novicijat još naziva.

U biti, novicijat je darovano vrijeme da svatko od nas koji smo ga imali milost primiti, ima dovoljno vremena i prostora kako bi bolje upoznao Boga koji nas ljubi, i to u susretu s njime kroz molitvu, sakramente i susret s braćom. Isto tako, ovo je jedinstvena godina našega života da bolje upoznamo sami sebe, svoj odgovor na Božji poziv, sve svoje darovane nam talente, ali isto tako i vlastitu nesavršenost i grešnost, koja se održava u susretu s drugima kroz slabosti koje iskazujemo. Ovdje ih imamo prilike bolje sagledati i početi na njima ozbiljnije raditi. Svjesni da će nas od sada po nošenju habita i našem zajedništvu s Crkvom i kao braća međusobno ljudi još više prepoznavati da smo Kristovi, ne smijemo zaboraviti našu odgovornost koju smo preuzeli a o čemu govori cijeli naš život, sve ono što jesmo.

“

…Zahvalan sam Bogu, braći novacima i ostaloj braći franjevcima u samostanu, te osobito odgojitelju fra Tomislavu Faletaru, što mi je ova godina pomogla da snažnije učvrstim redovnički poziv u franjevačkom bratstvu…

„

7. Sad si na kraju godine Novicijata. Što bi istaknuo kao posebno lijepo iskustvo?

Zahvalan sam Bogu, braći novacima i ostaloj braći franjevcima u samostanu, te osobito odgojitelju fra Tomislavu Faletaru, što mi je ova godina pomogla da snažnije učvrstim redovnički poziv u franjevačkom bratstvu. To uviđam osobito kroz molitveni život, koji je poprimio jednu stalnost, redovitost i dublji smisao za cijeli moj život. Usporedno s time, ističem i naše bratsko zajedništvo, koje smo u ovih godinu dana imali prilike još više produbiti i postaviti temelje za naš daljnji život u kojem će nam bratska podrška, uz Božju pomoć, biti ključna u prevladavanju mnogih teških situacija u kojima se budemo nalazili. Također, vrlo značajne su mi i mnoge zajedničke aktivnosti kojih u ovih godinu dana nije nedostajalo, u kojima smo svi zajedno mogli prikupiti važna iskustva za daljnje služenje Bogu i ljudima u konkretnim situacijama i okruženjima, nerijetko ne baš privlačnim od ostatka ljudske zajednice.

8. Sad si na kraju godine Novicijata. Kako gledaš na nastavak hoda za Kristom po primjeru sv. Franje?

Ovih dana polako završavamo godinu novicijata na Trsatu, s odlukom da pristupimo prvim redovničkim zavjetima i time učinimo korak bliže velikoj želji: da postanemo manja braća svetog Franje Asiškoga, svećenici Kristovi. Suočen s novim životnim izazovima kojima se radujem, svjestan sam da će me, kakva god situacija u kojoj budem, učiniti boljim, otvorenijim za Boga i ljude. Na taj put ponio sam sa sobom sve mane i talente. Ovih prvih se želim pomalo rješavati, svjestan da će uvijek negdje „curiti“, s čime se ne želim pomiriti, dok ove druge želim umnažati, zalijevajući ih Božjom ljubavlju koju mi obilno stavlja u srce, a sve s ciljem da jednog dana stupim pred Isusa i čujem one evanđeoske riječi: „Valjaš slugo dobri, u malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!“. U toj vječnoj radosti želim ugledati svakog onog kojeg mi je Dobri tijekom života povjerio na brigu te mi dao jedino istinsko sredstvo za ostvarenje tog cilja – ljubav! A ta ljubav traži umiranje sebi kako bi se darovala bližnjima, onima koji su upoznali Božju ljubav, ali i onima koji to još nisu.

9. Gdje se vidiš jednoga dana kao franjevac – svećenik? Gdje bi voli djelovati?

Preda mnom je još dugi put do svećeništva. U Zagrebu od jeseni preuzimam službu vjeroučitelja u kaptolskoj osnovnoj školi, gdje se nadam korisno provesti vrijeme do svečanih, trajnih zavjeta i ređenja prvo za đakona a onda i za svećenika. Ako me franjevačko bratstvo do kraja prihvati, ako postanem svećenik, dat će mi službu gdje ću biti od koristi i ljudima i zajednici. Znam da će me Bog po svojoj presvetoj volji usmjeriti tamo gdje sam potreban. Otvoren sam za sve izazove, svemu se veselim već sada. Ne krijem da bih volio najviše sebe dati za one najpotrebnije u današnjem društvu, bilo da je riječ o siromašnima, obiteljima ili mladima. Želja mi je smao biti Bogu na radost i ljudima na pomoć.

10. Što bi poručio onim mladima koji pomišljaju na duhovni poziv, no ne mogu se odlučiti?

U potpunosti ih razumijem, shvaćajući da nije lako ostaviti sve što si u životu imao, sve svoje planove i težnje, sliku sebe kao sretnog roditelja i supružnika. No, kada te Isus želi za sebe, odgovor na taj njegov poziv donosi ti najveću moguću radost i smisao koji jedan čovjek može zadobiti tijekom svoga života. Pretpostavka za sve to jest – ljubav. Bez ljubavi prema Bogu i ljudima ovakav ili bilo koji drugi životni izbor je promašaj, donosi pojedincu nezadovoljstvo. A Bog želi samo da budemo sretni. No, oni koji osjećaju njegov poziv ne mogu u potpunosti biti sretni ako mu ne kažu svoj „DA“. Takvi mladi neka budu uvjereni da će im Bog i svi sveti njegovi pomoći da taj poziv svakoga dana ostvaruju.

11. Za kraj – imaš li kakvu poruku za naše čitatelje?

Dragim čitateljima zahvaljujem što su izdvojili dovoljno vremena i živaca da sve ovo pročitaju (smijeh), a moje drage Trsaćane i ostale Riječane molim da i dalje vole naš Trsat, te da rado dolaze u svetište Svete Obitelji, njezin dom, za kojeg Isus, Marija i Josip žele da to bude dom svakog dobronamjernika koji zakorači na ovo sveto mjesto. Kao što je i meni dolazak ovdje mojem životu dalo potpuni smisao, molim Majku Milosti da svakog trsatskog hodočasnika zagovara kod svoga Sina, kako bi ga vodio kroz život po svojoj presvetoj volji. Bog vas sve blagoslovio i čuvao!

HVALA FRA SINIŠI.
BOG TE BLAGOSLOVIO NA TVOJEM DALJNJEM PUTU.
MIR TI I SVAKO DOBRO.

razgovarao: fra Igor Andrijević