SVETKOVINA SV. FRANJE ASIŠKOG 04. listopada
prigodom današnje svetkovine našeg Utemelitelja sv. Franje Asiškog, Bogu zahvaljujemo za sve franjevce i časne sestre koji služe ili su služili Gospodinu i narodu Božjem u ovom našem Svetištu Majke Božje Trsatske u našoj Rijeci.
Molite za nas da i dalje možemo svima Vama donositi Radost evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega! Mi s naše strane molimo za vas, naše vjernike i naše župljane i zahvaljujemo Vam za svaku pomoć. Zagovor sv. Franje bio uvijek s Vama i nek nam svima primjer sv. Franje bude trajno nadahnuće u nasljedovanju Isusove zapovijedi: ljubi Boga i bližnjega svoga!
U ime nas trsatskih franjevaca i časnih sestara, svima Vama i svima nama čestitamo svetkovinu sveca Božjega, Franje iz Asiza! Mir i dobro!
FRANJO - BOŽJI ČOVJEK
Prvi trenutak susreta Boga s čovjekom jest Isusovo rođenje koje Franjo slavi osobitom radošću i pobožnošću. Slavljenje Božića u Greču govori nam o tome kako Franjo želi sebi i velikom mnoštvu nazočnih uprisutniti Božju poniznost. Franjo želi vidjeti to vlastitim očima i rukama opipati kako je Bog ljudski malen, slabašan i ponizan.
Za Franju je Božić, kad je Bog postao čovjekom, «svetkovina nad svetkovinama« jer je Bog postavši malenim djetetom bio priljubljen uz ljudske grudi. Bogatstvo veličine i smisla svetkovanja Božjega rođenja kao malenog djeteta Franju je dovodilo do ushita. Stoga je 1203. godine upriličio prve u svijetu «žive jaslice«.
Pozvao je svojega prijatelja, gospodina Ivana, i rekao mu: «Ako želiš da ovogodišnji Božić proslavimo u Greču, požuri se i brižljivo pripravi što ću ti reći. Želio bih obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu i na njegove djetinje potrebe i neprilike: kako je smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca da bi se to moglo tjelesnim očima gledati.
Stvar se brzo razglasila, zavladao je opći zanos i sabrao se silan svijet. Noć postade svijetla kao dan jer muškarci i žene onoga kraja prirediše svijeće i baklje da bi rasvijetlili noć koja je nekoć blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i godine. Svetac je, sav blažen, posred ponoćne liturgije pjevao evanđelje i okupljenom narodu održao propovijed. Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malome gradu Betlehemu teku poput meda. Ime Betlehem izgovarao je poput ovce koja bleji, a kad bi izgovarao ime Isus, sve bi oblizivao usne zbog slatkoće ove riječi.
Ova je svečanost bila tako čarobna da je sav narod bio ushićen zajedno s Franjom motreći ovu uzvišenu ponoćku.
Bilo bi krivo misliti da je Franjo imao osjećajno naglašeni odnos samo prema Utjelovljenju. U božičnoj meditaciji koju Franjo predviđa u Časoslovu muke, otvara nam se mnogo širi pogled: Bog je dijete, bez doma, jer su mu ljudi uskratili dom. Franjo osjeća potrebu da iznosi svoje klicanje Bogu koji je do te mjere postao čovjekov pratilac u patnji da je izabrao ovako siromašan dolazak na svijet kao i život u siromaštvu.
Franjo smatra daje ovo rođenje početak Muke. Kaže: «Prinesite Gospodinu svoja tjelesa i nosite njegov sveti križ te idite do kraja za njegovim svetim zapovijedima. Ovaj paradoks vjere mora imati svoj učinak i na čovjeka. Franjo i svi oni koji ga žele slijediti moraju svoje postojanje na zemlji smatrati privremenim, kao hodočašće obilježeno siromaštvom, bez domovine, kao u progonstvu.
LA VERNA - STIGMATIZACIJA
Sveti Franjo je bio čovjek dugotrajne kontemplativne molitve i velikih pokora. Zato se često znao povlačiti na osamljena mjesta gdje ga nitko nije smetao. Jedno od takvih svetih mjesta osame i kontemplativne molitve bilo je brdo La Verna koje je svetom Franji poklonio grof Orlando di Chiusi jer je na to bio potaknut svetim životom Franje i njegove braće.
O njegovim stigmama možete više pročitati na dolje priloženom linku
FRANJINO PREMINUĆE I PROGLAŠENJE SVETIM
Franjino tijelo bilo je izmučeno mnogim postovima, a život ispunjen molitvama, bdijenjima i propovijedanjem Božje riječi na mnogobrojnim putovanjima.
Brinuo se i suosjećao s bližnjima, ali o sebi nije vodio puno računa. Znao je reći da je bio prestrog sa svojim bratom magarcem – kako je nazivao svoje tijelo.
U posljednje dvije godine života Franju su razdirale boli duševne i tjelesne. Od mladosti je patio od malarije čije su popratne pojave bile sve jače, a od povratka iz Egipta boluje od trahoma, vrlo bolne upale očiju s jakim glavoboljama i sve većom osjetljivošću na svjetlost, dok nije skoro potpuno oslijepio. Postovi kojima je mučio tijelo uzrokovali su mu čireve na želucu i crijevima. Tu dodajmo još i bolest slezene i jetre, slabokrvnost, vodenu bolest, a mučile su ga i tjeskoba odnosno nezadovoljstvo u vezi s organizacijom njegova Reda nakon što je on prestao biti upraviteljem.
Neprestano je razmišljao o tome kako njegov Red ne ide pravim putem siromaštva onako kako ga je on zamislio.
Bio je tako slab da više nije mogao niti hodati. Braća su ga dopremila na magarcu u samostan Sv. Damjana gdje su ga klarise s pažnjom njegovale. On se tada nalazio u «najtamnijoj noći svojega života. Nema uporišta ni utjehe niti u svetim ranama i osjeća se izloženim silama pakla i odbačenim od Boga. No, onda, kao dar s neba osjetio je kako magle nestaju, a srce mu se rastapa od miline i prelama u pjesmu «Brata sunca» kojom sebe doživljava kao brata svih stvorenja i daje hvalospjev Stvoritelju.
Budući da ga je jako mučila bolest očiju, braća su ga odnijela papinom liječniku u mjesto Rieti koji mu je spaljivao sljepoočnice – to je bila tadašnja metoda liječenja upale očiju, ali niti to mu nije pomoglo. Bio je jednako slab, pa je brat Ilija, tadašnji general Reda, pozvao Franjine najbolje prijatelje – brata Bernarda i brata Egidija ne bi li pogled na prve drugove i subraću donio Franji utjehu i olakšanje.
Franjo je zaželio da mu pjevaju kako bi se oslobodio tereta boli, a i sam je slagao pjesmu za pjesmom, čak i na sablazan braće koja su mislila da čovjek koji umire treba biti ozbiljan. No, Franjino vrijeme na zemlji još nije isteklo.
Braća misle da bi trebalo otići k još jednom liječniku, također papinom, u Sienu. Taj put je bio vrlo mučan. Franjo je sjedio na konju, a braća su ga podupirala. Kad su konačno stigli u Sienu, Franjo je bio tako slab da su braća mislila da će umrijeti. Iz Siene se vraćaju u Asiz gdje ga njeguju u biskupskom dvoru. Tu je Franjo u par jednostavnih rečenica dao program života svojoj braći: međusobno se ljubiti, cijeniti siromaštvo i ostati vjeran Crkvi.
Kad se približio posljednji čas, želio je poći u Porcijunkulu, pa su ga braća onamo prenijela. Zamolio je da mu iz Ivanova evanđelja pročitaju oproštajni govor (Iv 13,17) i izvještaj o pranju nogu (Iv 13,1-15). Također je zamolio da mu dodaju kruh koji je on blagoslovio i podijelio svojoj braći. Zapovijedio je da ga golog polože na zemlju, raširio ruke kao na križu. Braća su molila Psalam 142. i pjevala pjesmu «Brata sunca». Franjo umire 3. listopada 1226. godine uvečer, s 44 godine, od slabosti srca.
U pismu koje je poglavar Reda brat Ilija poslao svim bratstvima u Europi piše da je otac Franjo «prešao k Bogu». Na mjestu na kojem se dogodio prelazak (transitus) danas stoji kapelica i zove se «Kapela prelaska« jer je Franjo na ovome mjestu prešao iz zemaljskog života u vječni, otišao k svojem Gospodinu.
Franju su već za života smatrali svetim, a nakon smrti ljudi su hrlili njegovom svetom tijelu kako bi po Franjinim zaslugama dobili milosti koje su tražili. Glas o Franjinoj svetosti tako se naglo širio da je papa Grgur IX. proglasio brata Franju svetim na svečanoj kanonizaciji 16. srpnja 1228. godine, nepune dvije godine nakon smrti.
Tijelo svetoga Franje Asiškog bilo je ponajprije sahranjeno u crkvi sv. Jurja u Asizu, a dan nakon kanonizacije papa Grgur IX. položio je temeljni kamen za novu veličanstvenu crkvu posvećenu Svecu. Nakon dvije godine crkva je bila u dobroj mjeri izgrađena, pa je Franjino tijelo preneseno u nju dana 25. svibnja 1230. godine za vrijeme generalnog kapitula braće koji se održavao o Duhovima.
Prema knjizi KAJETAN ESSER, Pregled povijesti Franjevačkoga reda
