Sv. Franjo i Majka Božja

Blažena Djevica Marija u životu sv. Franje i braće franjevaca

Sv. Franjo Asiški sav je posvećen Mariji a o tome nam govore životopisci. Franjo je neizrecivom ljubavlju ljubio Djevicu Mariju, poniznu Gospodinovu službenicu, spremnu na Gospodinovu riječ i svaki njegov poziv, i izabrao ju je za Zaštitnicu i Odvjetnicu svoje obitelji.

Marija je izvrsna suradnica Božjega spasenjskoga plana, ona je ponizna službenica Gospodinova i potpuno je raspoloživa i spremna na svaku Božju riječ i svaki njegov poziv. Upravo to i Franjo želi i zato Mariju prihvaća s velikom ljubavlju i štovanjem i nju odabire za Odvjetnicu i Zaštitnicu svoga Reda.

Pri tome ne ostaje smo na području pobožnosti i štovanja nego prelazi na područje nasljedovanja jer to je najizvrsnije štovanje Marije. Ono temeljno što određuje cjelokupni Franjin pristup i odnos prema Mariji jest činjenica da je ona u potpunosti prihvatila i savršeno izvršila Božji plan i njegovu volju i zato je već spašena i proslavljena.

Franjo to ističe u svojoj molitvi:
Presveta Djevice Marijo,
među ženama rođenim u svijetu
nijedna ti nije slična!
Kćeri i službenice
najvišega i vrhovnoga Kralja,
nebeskoga Oca,
Majko našega presvetoga
Gospodina Isusa Krista,
zaručnice Duha Svetoga:
moli za nas zajedno sa
svetim Arkanđelom Mihovilom
i svim moćima nebeskim
i sa svima svetima
svoga presvetoga ljubljenoga
Sina, Gospodina i Učitelja.

Ova je molitva vrlo važna za razumijevanje Franjine marijanske pobožnosti jer ju je sa svojom braćom molio svaki dan i to po nekoliko puta a to znači da je ona oblikovala i određivala marijansku pobožnost prvoga franjevačkog bratstva.

Molitva je bez ikakva sentimentalizma, nema u sebi ni natruhe legendi niti elemenata koji draškaju uši. Naprotiv, potpuno je biblijski utemeljena. Sva je Franjina pažnja usmjerena na Mariju prije svega stoga što je ona unišla u suživot s trojstvenim Bogom: Bog ju je odabrao da bude kćer, majka i zaručnica, i Marija je to prihvatila i bila.

Ova trinitarna dimenzija pobožnosti i duhovnosti kod Franje uvijek je naglašeno prisutna. Ona upravo i postavlja zdrave temelje njegovoj marijanskoj pobožnosti. Njoj, koja je u potpunosti prihvatila suživot s Trojstvom i zbog toga je proslavljena, Franjo povjerava svoju sudbinu i sudbinu svoga Reda.
Prije nego još dublje zađemo u Franjinu marijansku pobožnost, želimo se kratko zaustaviti na jednoj činjenici koja je duboko označila cijeli Franjin život, a napose njegovu marijansku pobožnost. To je rađanje vlastitoga iskustva Boga i to su počeci života Reda u Porcijunkuli.

Iako je njegova pobožnost bila posve biblijska i teološki utemeljena, Franjo se nije stidio imati jedno mjesto na kojemu je na poseban način doživljavao Marijinu ljubav, ali i svoju ljubav prema njoj. Mogli bismo reći i da je njegova marijanska pobožnost utjelovljena, da ima svoj oslonac na jednome mjestu, u jednoj crkvici, pred jednim likom.

Upravo tako, za zdravu marijansku pobožnost, ako želimo da to bude doživljena pobožnost, potrebno imati neku “svoju” molitvu, neko “svoje” svetište, neku “svoju” sliku ili kip Marije uz koje su vezane duboke uspomene i odlučujući događaji našega života.

Za Franju je to bila Sveta Marija Anđeoska – Porcijunkula. Za nas trsatske franjevce ali i mnoge riječane i sve hodočasnike, to je Majka Božja Trsatska i njezina čudotvorna slika po kojoj nas Marija gleda. Dođimo i mi k njoj i zagledajmo se u njezin pogled pun ljubavi!

Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molio posebne Pohvale, upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, koliko to i kako ljudski jezik ne može ni izraziti. No, čemu se najviše radujemo, jest što ju je postavio da bude odvjetnicom Reda i što je pod njezina krila smjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti, da ih ona do svršetka grije i zaštićuje.” (2 Čel 198) I opet se u pozadini nazrijeva Isusova gesta na križu kojom Mariji povjerava svoga ljubljenoga učenika i sve ostale.

Prava pobožnost uključuje u sebi radost što je po Mariji Bog izveo svoje najveće djelo kad nam je uzvišenoga Gospodina bratom učinio. To slavimo o Božiću! Franju to Otajstvo pretvara u pjesnika i zanosnog molitelja što nam na poseban način svjedoči njegova molitva “Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji”:

Zdravo Gospođo,
sveta Kraljice,
sveta Bogorodice Marijo
koja si Djevica Crkvom učinjena
i izabrana od presvetoga Oca nebeskoga,
koju je posvetio sa svojim
presvetim ljubljenim Sinom
i Duhom Svetim Utješiteljem,
u kojoj je bila i jest
sva punina milosti
i svako dobro.
Zdravo, palačo njegova!
Zdravo, prebivalište njegovo!
Zdravo, kućo njegova!
Zdravo, ruho njegovo!
Zdravo, službenice njegova!
Zdravo, Majko njegova
i vi sve svete kreposti
koje se milošću i rasvjetljenjem Duha Svetoga
ulijevate u srca vjernika
da od nevjernika
vjerne Bogu učinite.

Treba ponovno naglasiti da kod Franje ne nalazimo ni jednu molitvu Mariji u kojoj se ne bi na prvo mjesto stavio Trojedini Bog i to kao glavni protagonista jer i u svojoj marijanskoj pobožnosti Franjo uvijek ima na umu cjelokupni spasenjski plan Božji koji se već i ostvario u svojoj povijesnoj dimenziji, ali se sada u mistično-nasljedovateljskoj dimenziji treba ostvarivati i u svakome kršćaninu na način kako se u Mariji ostvario: prihvaćanje riječi, ponizno i velikodušno služenje riječi, utjelovljenje, muka i radost uskrsnuća, nada u istinsku pashu prijelaza u krilo Očevo. Mogli bismo reći da po Franjinoj marijanskoj pobožnosti Marija postaje uzor kršćanskoga života jer na njoj i u njoj sve dolazi od Boga i sve se opet vraća Bogu, a to je u konačnici i ideal kršćanskoga života.

Navodimo ovdje jedan karakteristični Franjin tekst u kojemu razrađuje najdublji duhovni život svoje braće koji je posve oblikovan na primjeru Marijina života. “I nad svima će dok tako budu činili i ustrajali do kraja počivati Duh Gospodnji i stvorit će u njima prebivalište i stan, i bit će sinovi Oca nebeskoga čija djela čine, i zaručnici, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista. Zaručnici smo kad se vjerna duša po Duhu Svetom sjedini s Kristom. Braća smo njegova kad vršimo volju Oca njegova koji je na nebu. Majke smo njegove kad ga nosimo u srcu i u tijelu svojemu po ljubavi i čistoj i iskrenoj savjesti i kad ga rodimo po svetom životu koji mora svijetliti drugima kao primjer.” (2 P 48-53)

– Marija je slušala Božju riječ, čuvala je u svome srcu, potpuno se predavala svakoj Božjoj riječi jer su one za nju bile duh i život. Štovati je istinski znači kao i ona živjeti od Božje riječi, prihvaćati te riječi kao duh i život.

– Marija je iznad svega predostojna jer je bila Bogonositeljica. Štovati je istinski znači sve dublje upoznavati svoje kršćansko dostojanstvo i povlaštenost što smijemo primiti od Isusa i što ga smijemo drugima darivati. To je za Frajnu temeljno nasljedovanje i vrhunac marijanske pobožnosti. Iako Franjo ne govori izričito o kraljevskom svećeništvu Marijinu, čini mi se da iz njegovih riječi smijemo zaključiti da baš u tome smislu treba govoriti o našoj pobožnosti i nasljedovanju Marije u posvemašnjem ostvarivanju svoga kraljevskog svećeništva. Na Marijin način prihvaćati Isusa i drugima ga životom i riječima predavati.

– Marija je stan i prebivalište Božje. To je poziv svakoga vjernika i Crkve kao zajednice vjernika.

– Marija je majka i majčinskom ljubavlju sve obavija. Sigurno da, iz zdrave i biblijske marijanske pobožnosti oblikovana, i Franjina duša sve želi ljubiti majčinskom ljubavlju. Kao primjer i mjeru međusobne ljubavi braće Franjo stavlja sliku majčinske ljubavi. To je zasigurno povezano s njegovim bliskim odnosom s Marijom Majkom.

– Marija je slava Božja. Ona svojim životom i svojim riječima slavi Boga jer je sva Božja. Kao takva ona postaje i naš motiv slavljenja Boga. Franjo je to posebno učinio molitvom “Pozdrav Blaženoj Djevici Mariji” ali i u svim svojim molitvama jer nema ni jedna marijanske molitve u kojoj on ne spominje trojedinoga Boga.

– Marija slavi Boga svojom zahvalnom pjesmom. Priznaje da je na njoj sve od Boga ali isto tako da je i Bog za nju sve što ima i što želi. On je neizmjerno uzvišen ali u isto vrijeme i potpuno bliz, sav nagnut nad nju i nad njezino siromaštvo. Tako štovanje Marije znači nasljedovanje u zahvalnoj i hvalbenoj molitvi kroz koju čovjek raste u povjerenju u Božje djelovanje i sve više sazrijeva u punu raspoloživost prema svakoj Božjoj riječi.

Sve ovo će biti moguće samo onda ako je čovjek prožet istinskim duhom molitve, jer se samo “pouzdanom i sabranom” molitvom čovjek može potpuno otvoriti i predati Bogu. Tako sv. Bonaventura i otkriva tajnu Franjina uspjeloga života. “Dok je sluga Božji Franjo boravio kod crkve djevičanske Bogorodice i kod nje, koja je začela Riječ punu milosti i istine, neprestanim uzdisajima ustrajao, po zaslugama je Majke milosrđa začeo i rodio duh evanđeoske istine. Postao je po Božjem poticaju sljedbenik evanđeoskog savršenstva i ostale je počeo pozivati na obraćenje. Riječi mu ne bijahu ni prazne ni beznačajne, nego su bile pune snage Duha Svetoga.” (LM III, 1-2)