Franjevački novaci u Italiji

Franjevački novaci stopama sv. Franje i sv. Klare

Hodočašće franjevačkih novaka „Stopama sv. Franje Asiškog“ i ove je godine okupilo mlade franjevačke novake i njihove magistre da iz blizine osjete franjevački duh upravo na onim mjestima gdje je Franjo boravio i svojim djelovanjem otvorio put velikom franjevačkom pokretu koji će duhovno preobraziti svijet. Ove godine hodočašće se odvijalo od 27. travnja do 02. svibnja 2017. i okupilo je trideset i trojicu braće novaka iz sedam franjevačkih provincija: triju franjevačkih provincija iz Hrvatske, bosansku, hercegovačku i albansku franjevačku provinciju te su s nama bila i braća iz provincije sv. Jeronima franjevaca trećoredaca s Krka.

Nakon okupljanja na Trsatu, krenuli smo na vožnju prema umbrijskim brežuljcima središnje Italije i gradu Asizu. Po dolasku, smjestili smo se u samostan sestara franjevki u neposrednoj blizini bazilike sv. Marije Anđeoske unutar koje se nalazi kolijevka franjevačkog Reda – Porcijunkula za koju je sv. Franjo rekao da se kao ponizna i siromašna Manja braća možemo odreći svega, ali da nikada ne napustimo Porcijunkulu. Danas je ona izvana oslikana, a smještena je unutar monumentalne bazilike, međutim, i danas se u tom malenom prostoru osjeti duh malenosti, skromnosti i siromaštva zbog kojega je sv. Franjo toliko bio privržen toj crkvici u čijoj neposrednoj blizini je i preminuo 1226. godine.

Prvu svetu misu imali smo u crkvici i samostanu sv. Damjana koja je poznata po tome što je u toj, u Franjino vrijeme, ruševnoj crkvici, Isus s križa Franji progovorio pozvavši ga imenom: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve više ruši!“. To je ujedno i bio prvi samostan sestara klarisa gdje je svoj život provela sv. Klara i u samostanu sv. Damjana čuvaju se prostorije gdje je sv. Klara sa svojim sestrama molila i vrijeme provodila, a tu je i preminula 11. kolovoza 1253.

Petak je bio posvećen putovanju u Rietsku dolinu koja je sv. Franji bila iznimno važna te je tamo često boravio. Posjet svetištu Greccio gdje je sv. Franjo kao đakon čitao evanđelje na Božić i to priredivši prve žive jaslice, budući da su na Franjinu želju, dovedeni magarci i slama na kojoj se iščekivalo rođenje betlehemskog Djetešca, ostao je svima u trajnoj uspomeni po uistinu prekrasnoj izložbi jaslica iz cijeloga svijeta. Osim toga, u idiličnom ambijentu crkvice podignute u samom svetištu, lijepo je bilo zapjevati božićne pjesme, premda smo bili u vazmenom vremenu.
Nakon Greccija nastavili smo put prema samotištu, prekrasnom planinskom Fonte Colombu gdje je Franjo boravio više puta u životu, ali Fonte Colombo je najznačajniji po tome što je na tom mjestu Franjo dovršio tekst pravila života Manje braće i na tom mjestu je s dvojicom druge braće, jasno utvrdio način na koji braća trebaju nasljedovati Krista u potpunom siromaštvu i ljubavi prema najpotrebitijima.

Na povratku u Asiz posjetili smo La Forestu i zajednicu Mondo X, zajednicu koja u franjevačkom duhu, posvećenosti bratstvu, molitvi i radu, pokušava osobe koje su u jednom trenutku života pale pod teretom raznih ovisnosti, podignuti i dati im novi život u Isusu Kristu. Tamo smo čuli i svjedočenje jednog člana te zajednice koji nam je ispričao sve detalje koji se tiču života zajednice.

U subotu, 29. travnja 2017. vrijeme je bilo da i mi, franjevački novaci s našim magistrima, proslavimo svetu misu u samoj Porcijunkuli što je nesumnjivo bio jedan od vrhunaca našega hodočašća. Nalazili smo se u Franjinoj omiljenoj crkvici i na tom mjestu smo i mi novaci mogli uroniti u milost koju je Gospodin udijelio Franji tražeći od njega da podigne Crkvu prema idealima malenosti i bratske ljubavi. Istoga dana posjetili smo samotište Carceri, mjesto Franjinih i franjevačkih kontemplativnih trenutaka sjedinjenosti s Gospodinom u prirodi i brojnim spiljama u kojima su braća odvojena od svijeta, u molitvi i pokori nastojala prikupljati molitvenu snagu za vršenje volje Božje. Klanjanje i molitvu večernje imali smo s talijanskim franjevcima u sv. Damjanu.

Dan Gospodnji, nedjelja, 30. travnja bila je namijenjena za sv. misu na grobu sv. Franje gdje smo u ranim jutarnjim satima sve naše molitvene nakane položili na tom svetom mjestu, a poslije svete mise, uz pomoć slovenskog franjevca konventualca fra Janeza iz Ptuja obišli smo velebni refektorij „Svetog samostana“ (Sacro Convento), zatim i mali dio ostalih prostorija tog čudesnog samostana. Potom smo posjetili ostala svetišta grada Asiza od kojih valja izdvojiti crkvu sv. Rufina gdje je sv. Franjo bio kršten, zatim crkvu sv. Klare gdje se čuva originalni križ sv. Damjana s kojega je Raspeti Isus Franji progovorio i gdje je u kripti položeno tijelo sv. Klare s brojnim relikvijama iz prvih vremena franjevaštva.

U ponedjeljak, 01. svibnja zaputili smo se prema 1128 m visokoj La Verni, Franjinom omiljenom samotištu gdje je sv. Franjo primio od Gospodina svete rane 1224. godine. Danas je tamo prisutna živa samostanska zajednica koja nas je srdačno primila, a posebno je zanimljivo bilo druženje s novacima iz četiriju talijanskih provincija. Moliti deveti čas iz časoslova s talijanskim franjevcima, sudjelovati u svečanoj pjevanoj procesiji do kapele Stigmi, provesti noć u samostanu na La Verni te slaviti svetu misu u kapeli Stigmi, nezaboravno je prije svega duhovno iskustvo te je na sve nas ostavilo dubok dojam.

Put povratka prema Hrvatskoj uljepšan je posjetom Padovi gdje smo se pomolili na grobu sv. Antuna Padovanskog u velebnoj bazilici, a zatim i u svetištu sv. Leopolda Bogdana Mandića u samostanu kapucina gdje je izloženo tijelo toga velikog sveca milosrđa hrvatskog podrijetla.
Teško je sažeti sve događaje, sva mjesta i trenutke milosti koje nam je ovo hodočašće donijelo. Često se čuo komentar da je jedno posjetiti Franjina mjesta kao turist ili kao laik, a nešto sasvim drugo kao franjevac-novak odjeven u franjevački habit. Godina novicijata godina je kušnje, ali i milosti koju nam Gospodin daruje da bolje upoznamo sebe i poziv da ga nasljedujemo po primjeru sv. Franje i u tom smislu, hodočašće na izvore franjevačke duhovnosti, na neki način je putovanje ka novom i nepoznatom (ne samo prostoru već i vremenu budućnosti u kojemu ćemo biti franjevci – pratitelji asiškog Siromaška), ali je to bio i na jedan poseban način povratak – povratak kući, dolazak doma, dolazak na mjesto ishodišta, na mjesto gdje je Gospodin u svojoj savršenoj Providnosti odlučio da Crkvi ponudi jednu dubinsku promjenu preko franjevačkih i evanđeoskih kreposti malenosti, bratstva i jednostavnosti.

Zahvalni smo Bogu na daru poziva da baš mi budemo ti koji ćemo svojim životima nastojati nasljedovati taj duh, zahvalni smo našim provincijama koje su nam putovanje omogućile, sretni što smo se upoznali i bratski povezali, ovim hodočašćem bili smo, iako smo uglavnom prvi puta bili, zapravo u duhovnom gnijezdu, onom franjevačkom domu koje nas je, svakoga u različitim trenucima života, uvijek dozivalo da se pridružimo franjevcima i da kažemo „Evo me!“ životu malenosti, bratske ljubavi, jednostavnosti i siromaštva.

fra Ivan Majić