Dana 08. lipnja 2017. godine, o četrnaestoj obljetnici dolaska sv. pape Ivana Pavla II. na Trsat, predstavljena je monografija “Fra Serafin Trsatski”. Ovo je knjiga u čast fra Serafinu Sabolu, nedavno preminulom legendarnom trsatskom franjevcu i svećeniku, dugogodišnjem čuvaru Svetišta Majke Božje Trsatske.
Fra Serafin je 2003. godine kao tajnik Odbora za III. pohod sv. pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj ishodio papin posjet Majci Božjoj Trsatskoj, te od toga povijesnog trenutka papu nazivamo trsatski hodočasnik.
Predstavljena fotomonografija "Fra Serafin Trsatski"
U večernjim satima, nakon svete mise u Auli Ivana Pavla II. predstavljena je fotomonografija „Fra Serafin Trsatski“ o radu i djelu nezaboravnog Trsatskog gvardijana čije zasluge su nemjerljive kada je riječ o Svetištu Majke Božje Trsatske. Predstavljanje knjige uzveličao je i Trsatski zbor koji je osnovan upravo zaslugama fra Serafina. Ova manifestacija popraćena je i uz nazočnost visokih dužnosnika crkvene i političke vlasti.
Program je započeo zborskom izvedbom pjesme „Tiha noć“ koju je pokojni fra Serafin slušao zadnjeg dana svoga života. Nakon toga brojne posjetitelje i uzvanike pozdravio je fra Antun Jesenović, gvardijan i čuvar Svetišta koji je rekao da se fra Serafina sjećamo po njegovoj vedrini, osmijehu i gromkom glasu te njegovim brojnim planovima i uspješnoj organizaciji. Gvardijan je također istaknuo da nam je fra Serafin ostavio primjer ljudskosti i dobrote što možemo vidjeti i u ovoj monografiji.
Župan Primorsko-goranske županije Zlatko Komadina naglasio je potom fra Serafinov vedar duh koji je svojom širinom otvarao vrata Trsatskog svetišta svim ljudima, vjernicima i ostalim posjetiteljima. Župan je spomenuo i nagradu za životno djelo koje je fra Serafin dobio od Primorsko-goranske županije te je naglasio neizostavan angažman fra Serafina u dolasku pape Ivana Pavla II. u Rijeku.
Gradonačelnik Vojko Obersnel u svom govoru je ispričao anegdotu kako je fra Serafinu povodom 40. obljetnice misništva zaželio fra Serafinu jednostavno bolje sutra te je naglasio da je to „bolje sutra“ zapravo danas kada s jedne strane nemamo prijatelja uza sebe, ali imamo sve ono što je on napravio i nama ostavio za još bolju budućnost. Ističući kako je fra Serafin bio vjeran Bogu i odan čovjeku, gradonačelnik grada Rijeke završio je govor riječima „ima ljudi koji se pojave u vašem životu, ali ih nikad ne zaboravite – takav je bio fra Serafin“.
Provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak u svom je govoru istaknuo fra Serafinovu karakteristiku kojom je ljude uvijek okupljao želeći da budemo s njim napominjući da je ova fotomonografija o njemu, ali jednako tako i svima nama koji smo bili s njim, dok je riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić rekao kako je fra Serafin rado isticao kako mu je dolazak pape Ivana Pavla II. u Rijeku najdraži dan njegova života te je razumljivo zašto je baš taj dan još prije smrti odabrao da bude onaj kada ćemo predstaviti monografiju o njemu.
Nakon izvedbe pjesme „Oči u oči“ trsatskog zbora, sve nazočne je dirnulo iskreno i potresno svjedočanstvo predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je izrazila vjeru da nas sve fra Serafin s neba gleda, veseli se i plače s nama. Predsjednica je napomenula kako neće zaboraviti svoje posljednje susrete i razgovore s fra Serafinom. Od brojnih razgovora o politici, društvu i osobnom životu, predsjednica je svoj govor završila onim riječima koje joj je fra Serafin uputio kada joj je rekao da nikada ne misli da Bog kažnjava nekoga za nešto, budući da nas Bog voli, vodi i podržava.
Nakon govora predsjednice Kolinde, fra Emanuel Hoško kao jedan od predstavljača i priređivača monografije, ali i kao netko tko je s fra Serafinom proveo 30 godina života i franjevaštva ponudio je presjek fra Serafinova djela ističući ono što je fra Serafin ostvario u svom dugogodišnjem životu na Trsatu, a potom je Mirjana Grce, suurednica zahvalila svima koji su pomogli u nastanku monografije naglasivši da je fra Serafin svakoga tko se nađe u monografiji volio i da je vjerojatno svatko mogao osjetiti njegovu ljubav. Fotograf Ivica Tomić u potresenom kratkom govoru zahvalio je dizajnerima i arhivi Trsatskog svetišta, kao i svima koji su pomogli svojim radom da fotomonografija izađe pozvavši nazočne na jedan bučan pljesak za pokojnog i nezaboravnog Trsatskog gvardijana.
Predstavljanje knjige završeno je pjesmom Majko naša čime je počast odana Majci Božjoj Trsatskoj kojoj je fra Serafin pripadao srcem i dušom i vjerujemo da je večeras i on bio s nama u pjesmi i molitvi. Svi posjetitelji su zatim mogli dobiti po jedan primjerak fotomonografije „Fra Serafin Trsatski“ koja uistinu predstavlja trajan spomen na izazovno, ali i veliko vrijeme Trsatskog svetišta kojemu je fra Serafin dao ključan doprinos učinivši ga nacionalno neizostavnim svetištem Majke Božje.
Opravdanost imena fra Serafin Trsatski
Trsat ima svetište Majke Božje koju nazivamo svetište Gospe Trsatske. Dakle, opravdano je nazivati „trsatskim“ i dugogodišnjeg službenika tog svetišta „trsatskim“. Evo to je razlog da i fra Serafinu Sabolu pripada naziv „trsatski“. Fra Serafin je na Trsatu proveo više od 30 godina života. Na Trsatu je bio dvije godine student filozofsko-teološkog školovanja u pripravi za primanje svećeničkog posvećenja, a zatim je bio tri godine kapelan na Vežici (1975.-1978.). Trsat je napustio 1978. i proveo devet godina u Novom Zagrebu, u naselju Siget, i ondje bio šest godina gvardijan tamošnjeg novog samostana (1981.-1987.), a sljedeće tri godine je bio u Požegi. Godine 1990. je po treći puta došao na Trsat. Bilo je to uoči proslave 700. obljetnice Svetišta Gospe Trsatske. Odmah se prihvatio poslova neposredne priprave i samog događaja proslave. Već 1991. je izabran za upravitelja crkve i starješinu samostana, gvardijana, i te je dužnosti obavljao 11 godina. Godine 2002. predaje te službe drugima, ali ostaje ovdje i ne zazire ni od kojeg posla među obvezama trsatskih franjevaca. Podmetnuo je osobito leđa 2015. u proslavi 300. obljetnice krunidbe slike Gospe Trsatske. Prije dvije godine shrvale su ga bolesti, ali nije se na njih obazirao već je u bolesničkom krevetu zacrtao program proslave 650. godine kako je papa Urban II. Trsaćanima poklonio sliku Majke Božje kojoj mi danas ovdje iskazujemo poštovanje.
Hrvatski Nazaret
Navikli smo da se od vremena do vremena obnavlja Gospino svetište taj „Hrvatski Nazaret“, i trsatski samostan. Neke obnove prođu i nezamjetljivo. No, tako se nije dogodilo s preuređenjem liturgijskog prostora uz samostan podno brežuljka Fortice. Kad je Svetište 1967. godine, a bilo je to u posve drukčijim uvjetima od današnjih, slavilo 600. obljetnicu milosne Gospine slike, tada je podno Fortice podignuto betonsko postolje s oltarom okrenutim prema samostanskom vrtu. Bilo je tada i drugih planova o uređenju tog prostora, ali učvršćen je samo potporni zid u ravnini tog betonskog postolja na koje se godinama postavljao prenosni oltar, a štitila ga je nadstrešnica na četiri željezna stupa. Fra Serafin je jedan od graditelja tog oltara. Na taj posao je trošio vrijeme svoga vojničkoga dopusta.
Tim oltarom smo se služili 30 godina, premda je fra Serafinu bivalo sve jasnije da je neophodno preurediti taj prostor, i to prvenstveno zato što je oltar stajao visoko, a sunčano svjetlo je u večernjim satima udaralo u oči sudionicima dok se slavila sveta misa. Sam prostor je na jugu omeđen šumom na Fortici, na zapadu jakim zidom, na sjeveru samostanom, a na istoku samostanskim dvorištem u kojem su još ne tako davno šetale kokoši. Na tom prostoru nekoć je bio vinograd pa livada, a rasle su trešnje, smokve i orasi. Tlo nije bilo ravno, a znalo se da u njemu ima kamenih stijena. Svako preuređenje uključivalo je velike zahvate i isto takve troškove. Nije bilo lako prihvatiti takve poslove. Ipak je u jesen 1996. fra Serafin odlučio preurediti taj prostor u prikladan liturgijski prostor.
Nakon mnogo razgovora i dogovora izradio je idejni nacrt preuređenja vrta arhitekt Hrvoje Giaconi. Kad je on usvojen, izvedbu radova je preuzeo arhitekt Miro Gudelj. Zacrtanim radovima dali su punu podršku upravno vodstvo Grada Rijeke i primorsko-goranski župan te niz riječkih privrednih ustanova. Zemljane radove počela je izvoditi 1. rujna 1996. Hrvatska vojska, i to 66. pukovnija. Nazivi privrednih tvrtki koje su pomogle uređenje Marijinog perivoja istaknute su na spomen-ploči postavljenoj na ulazu u perivoj. Radove je otvorio i blagoslovio krčki biskup Josip Bozanić, tadašnji upravitelj Riječko-senjske nadbiskupije, a danas kardinal i zagrebački nadbiskup. Završetak radova i početak korištenja preuređenog prostora u liturgijske svrhe označio je blagoslovom 10. svibnja 1997. riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut. Izgled dotadašnjeg liturgijskog prostora na otvorenom podno Fortice potpuno je izmijenjen. Danas je to idealan prostor za proslavu svete mise, ali i za okupljanja iz drugih razloga.
Prostor je dobio posve drukčiji izgled. Novi oltar je smješten blizu samostana, na sjeverni dio Marijinog perivoja. Pristup s trga pred crkvom osiguran je novom zidanom cestom koja ulazi u vrt na nova vrata na krajnjem jugu prostora. Oltaru su upravljene s juga tri pristupne kamenom utvrđene ozelenjene staze. Sav je prostor izravnan i laganim padom upravljen prema oltaru, a na njemu uporno raste dobro njegovana trava. Liturgijski je prostor ostao omeđen s juga, zapada i sjevera. Zapravo na jugu skladno urasta u šumu na Fortici i ostavlja mogućnost širenja. S istoka je osjetljivo proširen jer je nestalo gospodarsko dvorište. Na mjestu negdašnjeg dvorišta i gospodarskih zgrada podignut je ravni trg koji je uokružen ispovjedaonicama, a liturgijski prostor je pristupačan s istoka i zapada.
Aktivnosti fra Serafina
Kad je fra Serafin bio u Novom Zagrebu, upravio je sve novozagrebačke župe na hodočašće na Trsat pa su one išle 4. srpnja na Dan borca. Tako su mnoge hrvatske i jedan broj slovenskih župa redovito dolazile svake godine na Trsat. Poslije 1990. fra Serafin bi ih redovito dočekivao ispred crkve, uvodio u crkvu s pjesmom i vodio oko oltara sa slikom Gospe Trsatske. Zatim ih upravljao u Marijin perivoj, poticao na ispovijed. Prema broju javljenih hodočasničkih skupina znao je koliko treba ispovjednika da se svi mogu ispovjediti pa je i njih osigurao da to učine do 10 sati kada je redovito bila zajednička hodočasnička misa. Sat ranije bio je Križni put na Fortici. Sabrao je veći broj tekstova te pobožnosti tako da ih je rijetko kada ponavljao. Čitali bi ih mladi trsatski vjernici jasna glasa. Njihov glas se čuo nadaleko, jer je postavio razglas i na Forticu. On je pak formirao zbor pučkih pjevača okupivši iz svake hodočasničke skupine one koji su pjevali u svojim župnim crkvama. Tako da je po završetku Križnog puta imao upjevanu skupinu kojoj je povjerio pjevanje za vrijeme svete mise. Nije ih učio nove pjesme, nego spremao za pjevanje misnih pjesama koje su svi znali. Kod svete mise vodio je pjevanje tako da je stao pred okupljene i animirao ih na pjesmu, ali sada predvođene zborom pjevača koji je već prije okupio. Naravno, već je prije pronalazio propovjednika kod te mise. Na početku mise je pozdravio sve skupine i njihove voditelje, a na kraju je svakom voditelju hodočasnika dao priliku da obavijesti svoju skupinu o daljnjem rasporedu njihova boravka. Ako je koja grupa željela zadržati se dulje na Trsatu i ručati ili ono što su hodočasnici sami ponijeli sa sobom ili što im je gostionica mogla ponuditi, rado ih je vodio u Trsatiku osiguravši na vrijeme mjesto za njih na prostranoj terasi restorana.
Kad bi bilo manje hodočasničkih grupa, za liturgijski prostor bi izabrao trg ispred crkve pod kestenima. Sveta misa bi bila na tom prostoru, a ispovijed i križni put odvijali su se po već spomenutom rasporedu. No, negdje 2002. godine otela mu je taj prostor bura jer je srušila dva kestena. Usprkos toj nevolji, ostao je posve predan hodočasnicima do te mjere da nikada nije odlazio na godišnji odmor već je cijelu godinu bio na Trsatu.
Hodočašće u Loreto
Na fra Serafinov poticaj hrvatski su biskupi 17. ožujka 1995. uputili vjernicima i štovateljima Majke Božje poziv na sudjelovanje u hodočašću u Loreto prigodom proslave 700. obljetnice tog Trsatskom svetištu sestrinskog svetišta. Biskupi su njemu povjerili organizaciju hodočašća, a on je taj teret podijelio s odgovornim ljudima uprave grada Rijeke i sav program izveo uz osobitu podršku tadašnjeg riječko-senjskog nadbiskupa Antona Tamaruta. Prema Loretu najbližoj talijanskoj luci Anconi krenuli su brodovi iz tri jadranska grada: iz Rijeke su prezveli 1.500 putnika, iz Zadra 700 i iz Splita 680 putnika. U subotu 20. svibnja 1995. stiglo je oko 5.000 hrvatskih hodočasnika u Loreto. Svečanu hodočasničku misu predvodio je sarajevski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, a riječ hodočasnicima je upravio riječko-senjski nadbiskup Anton Tamarut.
Sabranima je dozvao u pamet svijest o marijanskoj duši hrvatskog kršćanstva riječima: “Naša nacionalna povijest i nacionalna vjernička geografija neodjeljive su od Marijina štovanja i pobožnosti. Ne samo naše vrijeme, nego i naši prostori, naši gradovi i sela ispunjeni su svetištima, crkvama i oltarima što ih je vjera i ljubav našeg naroda podigla na čast Djevici Bogorodici. Time smo se u pobožnosti prema Mariji svrstali među najstarije kršćanske narode Europe i svijeta.“
Razumljivo da je fra Serafin duboko odahnuo kad su se brodovi vratili s hodočasnicima i kad je potvrđeno da je cilj ovog osobitog nacionalnog hodočašća potpuno postignut, premda je Hrvatska još uvijek živjela pod teretom Domovinskog rata.
Gospa Trsatska i fra Serafin
Suzaštitnica grada Rijeke
Godine 1993. gradska skupština Rijeke izglasala je novi statut. U njem se spominje u članku 5. Trsatsko svetište jer stoji ovo: „Dan grada Rijeke je 15. lipnja – Dan Svetog Vida, zaštitnika grada. U gradu Rijeci svečano se obilježava 3. svibnja – Dan oslobođenja Rijeke od fašizma i 10. svibnja – Dan Svetišta Gospe Trsatske.“ Tako je grad Rijeka proglasio Trsatsku Gospu u određenom smislu suzaštitnicom grada. To treba zahvaliti nastojanjima oko postupne i na kraju uspješne obnove negdašnje upravljenosti riječkih katolika prema Trsatskom svetištu. U razdoblju između dva svjetska rata, naime, Riječani su silom bili spriječeni dolaziti na Trsat. Na Trsatsko svetište su se bili upravili vjernici Grobinštine.
Poslije Drugog svjetskog rata prošla su desetljeća dok su Riječani ponovno prihvatili Trsatsko svetište kao svoje svetište. Upravo je fra Serafin nenametljivim, a privlačnim programom tzv. Marijinih dana prije blagdana Gospe Trsatske, među koje je ugradio proslavu Majčinog dana i Dana pomoraca, povezao Riječane s Trsatskim svetištem. Njihovim povratkom na Trsat i samo Svetište je dobilo značenje gradskog svetišta. To su prepoznali i najodgovorniji ljudi u Rijeci pa su 1992. trsatskim franjevcima dodijelili Nagradu grada Rijeke, god. 1993. iskazali osobito povjerenje Trsatskom svetištu i zajamčili to gradskim statutom, a 1998. je fra Serafin osobno primio Nagradu grada Rijeke “za plemenit i nesebičan rad na obnovi Trsatskog svetišta i promicanje duhovne kulture“.
Nema sumnje da je zavrijedio tu nagradu zbog ovog povratka riječkih katolika u Trsatsko svetište, a također i kulturnim pothvatima kao što su bili izdavanje pretiska knjige Raj duše Nikole Dešića, tiskane 1560. godine uz pomoć riječke gradske uprave (Rijeka 1995.) i zbornika Gospa Trsatska – Kraljica Jadrana (Rijeka, 1998.).
Zaključna riječ
Uz fra Serafinovo ime je opravdano vezati razvitak svetišta Gospe Trsatske u razdoblju od 1991. godine do danas. On je suorganizator je i sudionik proslave 700. obljetnice Svetišta Gospe Trsatske, izgradio je Marijin perivoj u prikladan bogoslužni prostor. Oblikovao je i utvrdio odvijanje hodočašća tijekom ljetnoga razdoblju tako da ona teku okretno i s visokom mjerom dostojanstva, osobito ona vrlo brojna na velike marijanske blagdane te hodočašća Istrana, Krčke biskupije i grada Rijeke. Znao je osigurati kojega biskupa da predvodi glavna misna slavlja na velike blagdane svetu misu. Bez njegovog osobnog ugleda Gospa Trsatska ne bi bila suzaštitnica grada Rijeke, a hrvatski vjernici ne bi išli u Loreto. Naravno, on je Trsaćanin i po tome što je kao tajnik Odbora za III. boravak sv. pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj ishodio njegovo hodočašće na Trsat. Sve to daje mu pravo da se naziva „fra Serafin Trsatski“.