Dnevnik iz Vukovara
Ponedjeljak, 14. listopada
Oblačno i pomalo prohladno u Rijeci. Uz spakirane stvari uzimamo nešto deblje jer je, kažu, hladno u Slavoniji i čekamo polazak. Kao i sve generacije novaka, krećemo na susret gdje ćemo upoznati novake s područja cijele Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ove godine odredište je naš Vukovar.
Ma koliko put bio dug, lijepo je vidjeti zlatna polja okupana suncem koja nas iznova podsjećaju na ljepotu naše domovine.
Stigli smo u Vukovar… Bilo je predivno vidjeti mlade koji na neki način dijele put kojim sam i ja krenuo. Pružam ruku prvome, drugome, devetome… Nisam upamtio ničije ime. Svi smo vrlo brzo ušli u priču i polako je nestajala ona početna nelagoda.
Započeo je službeni dio u kojem je svaka provincija predstavila svoje članove i samu provinciju. Bilo je zanimljivo čuti i vidjeti iskustva drugih novaka, njihove dnevne redove, poslove za koje su zaduženi,…
Kasnije smo u priči tražili sličnosti i razlike između novicijata te smo se na taj način još bolje upoznali. Tako se moglo čuti: mi se ranije budimo, mi više radimo, mi bolje jedemo, mi više izlazimo i još mnogo toga.
Dan je završio u veselom raspoloženju, ali svi smo jedva čekali odmoriti se od napornog puta.
Utorak, 15. listopada
Jutro u Vukovaru. Sunce polako proviruje i obasjava Dunav, a mi polako gazimo po rosom okupanoj travi.
Gvardijan samostana u Vukovaru, fra Ivica Jagodić, proveo nas je crkvom i samostanom u kojem smo vidjeli vrijedne predmete koje su fratri spasili za vrijeme domovinskog rata. U filmu koji smo gledali, bolnicu, memorijalno groblje i Ovčaru koje smo obišli, vidjeli smo potresne prizore koji nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Zahvalni za sve ono što su branitelji učinili za našu domovinu molili smo za one koji su svoje živote ostavili na tim prostorima. Najviše me boli nepravda koju je naš narod ondje proživio, ali utjehu mi je ulio prekrasan prizor ptica na groblju Ovčara koje su me podsjetile da se Bog brine za svakoga pa tako i za živote koji su tamo ostavljeni.
Dalje nas je put odveo u Ilok gdje smo razgledavali to najistočnije mjesto u Hrvatskoj i slavili svetu misu s narodom. Osmjeh na licima baka koje svakoga dana mole za duhovna zvanja dao nam je vrlo veliki poticaj za naš put.
Dok smo se vraćali razmišljao sam kako je taj narod jednostavan i srdačan te kako je stvarno ugodno biti među njima.
Srijeda, 16. listopada
Bog nam je dao još jedno prekrasno buđenje na početku novoga dana. Danas je planiran cjelodnevni posjet Đakovu i Osijeku. Ukrcavamo se u svoje kombije i krećemo put Đakova.
Sve nas je očarala đakovačka katedrala. Bila je predivna. Jedna od najljepših katedrala koju sam vidio u životu. Nismo se dugo zadržali u Đakovu, a ravnice nas odvode u, ne tako dalek, Osijek koji se grijao na ljetnom suncu iako smo već debelo zagazili u jesen.
Ondje nam je fra Ante Perković ispričao svoje svjedočanstvo iz domovinskog rata. Bio je jedan od rijetkih svećenika koji je ostao u Vukovaru i, između ostalog, završio u logoru. Promatrao sam njegovo lice koje uopće nije odavalo užase kroz koje je prošao. Spomenuo je da su mu prije nekoliko godina rekli: “Kada si napustio logor činilo se kao da je netko ugasio svjetlo.” Tim riječima potaknuo nas je da uvijek budemo uz svoj narod jer smo na to i pozvani.
Iako umorni od cjelodnevnog hodanja, bili smo radosni što smo mogli upoznati mjesta i ljude koji će nam zasigurno biti poticaj i primjer u življenju poziva koji smo odabrali.
Četvrtak, 17. listopada
Zadnji je dan našeg susreta. Obišli smo još nekoliko mjesta u Vukovaru i tako završili ovo naše putovanje lijepom Slavonijom. Nikome se nije dalo ići kući, ali što je tu je, moramo se vratiti u svoje samostane i svojim dužnostima, ali ovaj put bogatiji za nova prijateljstva s ljudima koji kroče istom stazom kao i mi. Kombiji su odlazili jedan po jedan, dok na kraju nismo ostali samo mi. Zatvorili smo vrata kombija i krenuli prema Rijeci.
Dok smo se vozili, gledao sam beskrajne slavonske ravnice i prebirao dojmove u glavi moleći se i Bogu zahvaljujući na svim ovim ljudima koji su ovih nekoliko dana činili moju svakodnevicu.
fra Jurica Hrbud i fra Miroslav Durbas
