Riječki nadbiskup mons. Ivan Devčić danas je već tradicionalno iz naše samostanske blagovaonice uputio svoju Božićnu poruku vjernicima Riječke nadbiskupije.
Poruku donosimo u cijelosti:
Kulturno ozračje u kojem se dogodilo Isusovo rođenje kao izazov za nas
Draga braćo i sestre!
Na tragu događanja vezanih uz proslavu Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020., kao i mojega pisma na početku ove pastoralne godine, u kojem sam pozvao na promišljanje naše kulture pastorala i pastorala kulture, pozivam vas da, slijedeći Evanđelja po Luki i Mateju, u božićnom vremenu ove godine razmišljamo i meditiramo o kulturi u kojoj se dogodio prvi Božić, tj. Isusovo rođenje, te da se u susretu s njome zapitamo u kojoj i kakvoj kulturi mi danas živimo i božićujemo.
Kultura prihvaćanja
Čitamo li pod tim vidom Evanđelje po Luki, odmah na početku nailazimo na navještenje anđela Gabrijela Mariji da je našla milost kod Boga te će začeti i roditi Sina kojemu će nadjenuti ime Isus. Čuvši to, Marija je najprije Božjem glasonoši postavila pitanje: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34). A kad joj je anđeo odgovorio da će Duh Sveti na nju sići i sila Svevišnjega je osjeniti te će se dijete koje će roditi zvati Sin Svevišnjega (usp. Lk 1, 35), prihvatila je poziv i anđelu odgovorila: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!“ (Lk 1, 35).
Time se ona Bogu potpuno stavila na raspolaganje i tako postala protagonisticom kulture prihvaćanja. Prihvativši Božju volju, omogućila je ostvarenje njegova plana da po svome Sinu Isusu Kristu, kojega će ona po Duhu Svetom začeti i roditi, spasi ono što su prvi ljudi neposluhom svome Stvoritelju upropastili. Zbog toga Crkva u Mariji prepoznaje „Početak boljega svijeta – Mundi melioris origo“. Taj bolji svijet, utemeljen na kulturi prihvaćanja, kojemu je ona početak, nebrojeni će sljedbenici njezina božanskoga Sina, a po uzoru na nju, tijekom vjekova neumorno izgrađivati, prihvaćajući i izvršavajući kao ona Božju volju u svome životu. Rezultat su toga bezbrojna djela milosrđa i solidarnosti prema najslabijima i najpotrebitijima u društvu u kojemu su prije toga uglavnom bili prepušteni samima sebi i svojoj kobnoj sudbini. Rodivši se u siromaštvu i živeći kao siromah, Isus se toliko poistovjetio i solidarizirao s takvima, čak i s migrantima, da ih je nazvao svojom braćom izjavivši: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 45). Dakle, prihvaćanje slabih i nemoćnih, prognanika i beskućnika kao braće i sestara, kultura je prihvaćanja koja ima svoje početke u Mariji i njezinu božanskome Sinu Isusu Kristu.
Kultura odbacivanja
No oni koji su bili začetnici kulture prihvaćanja, sami su trajno bili žrtve kulture odbacivanja. Tako je Isus, zajedno sa svojom majkom Marijom i poočimom Josipom, već kod rođenja doživio neprihvaćanje i odbacivanje. To se dogodilo najprije u Betlehemu kamo su Marija i Josip morali poći radi popisa pučanstva koji se, odredbom cara Augusta, u to vrijeme provodio u cijelome carstvu na način da je svatko na popis morao ići u svoj grad (usp. Lk 2, 3). Budući da je Josip, Marijin muž pred Zakonom, bio podrijetlom iz doma i loze Davidove, morao je iz grada Nazareta u Galileji, zajedno s Marijom, svojom ženom koja je bila u visokom stadiju trudnoće, poći u Betlehem, grad Davidov, koji je u Judeji. Ondje se Mariji navršilo vrijeme da rodi. U takvim slučajevima normalno bi bilo da se kod ljudi probudi osjećaj solidarnosti te da rado i velikodušno prime pod svoj krov ženu koja se u takvom stanju zatekne bez krova nad glavom. Ali ništa od toga. Stanovnici Betlehema zaključali su pred njom vrata svoga srca i svojih domova, ne želeći da im ti stranci remete njihov mir i komoditet.
Budući da ih u Betlehemu nitko nije htio primiti pod svoj krov, Marija i Josip bili su primorani poći u okolicu grada gdje su pastiri čuvali svoja stada. Ondje je ona porodila Isusa, povila ga i položila u jasle. Sv. Luka bilježi da je pastire koji su, očito, bili podalje od mjesta gdje je Marija rodila, o tom radosnom događaju obavijestio anđeo Gospodnji riječima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 10 -12).
Čim su anđeli otišli, pastiri su odmah stali poticati jedni druge: „Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin“ (Lk 2, 15). Nakon što su to učinili, „ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili su se tome što su im pripovjedili pastiri“ (Lk 2, 18). Dakle, siromašni su pastiri, za razliku od stanovnika Betlehema, ne samo rado primili Josipa, Mariju i novorođenog Isusa nego su odmah počeli razglašavati, tj. naviještati da se rodio onaj čiji je dolazak Bog po prorocima davno najavio. Zbog toga ih možemo s pravom smatrati prvim glasonošama radosne i vjekovima očekivane vijesti o rođenju božanskoga Spasitelja, ali i promicateljima kulture prihvaćanja u svijetu u kojem dominira kultura odbacivanja.
Tako je Isusovo rođenje s jedne strane obilježila bešćutnost i sebičnost stanovnika Betlehema, a s druge otvorenost i sućutnost pastira. To znači da je Isus već od početka bio okružen kako s ljudima koji su pripadali kulturi odbacivanja, tako i s onima čiji je životni izbor bila kultura prihvaćanja. Kao što se po jutru može znati kakav će biti dan, tako se u odnosu prema Isusu kod njegova rođenja već moglo nazrijeti sve ono što će ga pratiti i snaći tijekom njegova života.
Kultura eliminiranja
Prema sv. Mateju, Isus je već kao dijete iskusio i ono što bismo mogli nazvati „kulturom eliminacije“. Naime, kad su se kod kralja Heroda u Jeruzalemu pojavili mudraci s Istoka raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2, 1-2), Herod se veoma uznemirio jer se pobojao za svoju vlast. Zbog toga je odmah sazvao svećeničke glavare i pismoznance da se raspita gdje se Krist treba roditi. Kad su mu oni odgovorili: „u Betlehemu judejskome“, on je pozvao mudrace da od njih sazna vrijeme kad se pojavila zvijezda koja ih je dovela do Betlehema. Zatim ih je poslao u Betlehem da se pomno raspitaju o djetetu jer bi mu se i on tobože želio pokloniti. Čim su otišli od kralja, odmah se pojavila zvijezda i dovela ih u Betlehem povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad su ušli u kuću, ugledali su dijete s majkom, poklonili mu se i obdarili ga zlatom, tamjanom i smirnom. Nakon toga ih je anđeo u snu uputio neka se ne vraćaju Herodu i neka drugim putem pođu natrag u svoju zemlju.
Potom se anđeo javio Josipu u snu i priopćio mu da s djetetom i njegovom majkom bježi u Egipat „jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“ Herod, pak, vidjevši da su ga mudraci izigrali, „posla poubijati sve dječake u Betlehemu i okolici, od dvije godine naniže, prema vremenu što ga razazna od mudraca“ (usp. Mt 2, 16). Nadao se da će među njima biti i dijete Isus, kojega se bojao. U Egiptu su Marija i Josip zajedno s djetetom Isusom ostali do Herodove smrti i zatim su se namjeravali vratiti u zemlju izraelsku, ali kada su saznali da ondje, umjesto svoga oca, vlada Arhelaj, bojali su se poći onamo. Stoga, upućeni u snu, odu u kraj galilejski i nastane se u Nazaretu. Tako je Isus već od najranijega djetinjstva bio izložen kulturi eliminacije. Ali eliminirati ga njegovim će protivnicima uspjeti tek tri desetljeća kasnije, kada će od Pilata tražiti: „Ukloni! Ukloni! Raspni ga!“ (Iv 19, 15). I on će ih uslišati, iako je bio uvjeren da je Isus nevin!
Kultura poklonstva ili štovanja
Riječ „kultura“ dolazi od latinskoga glagola „colere“, koji ima više značenja, među kojima je i štovati. Po tome je kultura povezana s kultom, tj. sa štovanjem Boga. Pored onih koji su Isusa od početka prihvaćali, odbacivali ili tražili da ga se eliminira, bilo je i takvih koji su ga od rođenja štovali kao Boga. Tako Elizabeta sva radosna pozdravlja Mariju koja joj je, noseći božansko dijete pod srcem, došla u pohode: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1, 41 -43). Pastiri se vraćaju iz Betlehema „slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno“ (Lk 2, 20). Anđeo Gospodnji im je naime rekao: „Ne bojte se! Evo, javljam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama“ (Lk 2, 10-12). Pastirima se također pridružuje nebeska vojska hvaleći i slaveći Boga. Dakle, nebo i zemlja, anđeli i ljudi zajednički kliču i raduju se Spasiteljevu rođenju.
Tu je i starac Šimun kojemu je Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. „Ponukan od Duha, dođe u Hram. I Kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: ‘Sad otpuštaš slugu svojega u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda, slavu puka svoga izraelskoga’.“ (Lk 2, 27-32). Zatim blagoslivlja Mariju i Josipa, obraćajući se pritom posebno njoj riječima: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ (Lk 2, 34-35). U isto vrijeme u Hramu se zatekla i proročica Ana koja je postom i molitvom danju i noću služila Bogu. Ona je „hvalila Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu“ (Lk 2, 38). Dakle, uz mnoštvo protivnika Isus je od početka imao i mnogo poklonika koji su doista vjerovali da će on spasiti svoj narod.
Ako u svjetlu rečenoga usporedimo naše vrijeme i naš odnos prema Isusu Kristu, ali i prema drugome čovjeku, možemo uočiti da se u tom pogledu nije dogodila nikakva bitna promjena. I danas imamo kulturu prihvaćanja i kulturu odbacivanja, kao i kulturu eliminiranja. Kao što se na početku prihvaćalo ili odbacivalo Isusa, štoviše nastojalo ga se ukloniti (eliminirati), tako ga se i danas prihvaća, ali i odbacuje na razne načine, a napose neprihvaćanjem nemoćnih, siromašnih, malenih, kao i nerođenih. Zbog toga ne možemo biti autentični slavitelji Božića, ako ne odbacimo kulturu neprihvaćanja i eliminacije, odnosno ako ne postanemo promicateljima kulture prihvaćanja i poklonstva. Neka nam u tome ovih svetih predbožićnih i božićnih dana prave društvo i budu uzori Marija, Josip, betlehemski pastiri, proročica Ana, mudraci s istoka i toliki drugi koji su u Isusu Kristu prepoznali Sina Božjega koji je radi nas i našeg spasenja postao čovjekom. Tom željom čestitam svima koji ovo budu čitali sretan Božić i blagoslovljenu 2020. godinu.
mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup metropolit
(preuzeto s www.ri-nadbiskupija.com)
