Gospa Trsatska 2018.

Proslavljena svetkovina Gospe Trsatske

Na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, odlukom našega nadbiskupa, slavili smo svetkovinu našega Svetišta – Gospu Trsatsku, Majku milosti od časne Nazaretske kućice.

Prije podne, zavjetnom misom u 11 sati, franjevci Hrvatske franjevačke Provincije sv. Ćirila i Metoda su proslavili zaštitnicu Provincije. U našem Svetištu se okupilo 40-ak braće iz cijele Provincije i moleći posvetnu molitvu obnovili su posvetu naše Provincije Blaženoj Djevici Mariji – Gospi Trsatskoj.

Zavjetnu misu franjevaca u trsatskoj bazilici predvodio je provincijal fra Ilija Vrdoljak.

Podsjetio je na povijesne činjenice i godinu 1453. kada je Martin Frankopan pozvao franjevce da budu čuvati Trsatskog svetišta. Od tada je Gospa naša čuvarica, rekao je fra ilija. Govoreći o Nazaretskoj kućici koja se prema predaji nalazila na Trsatu istaknuo je da su biskupi Riječke metropolije jednom prigodom poručili da je Nazaretska kućica – prvo sjemenište. U njoj je živjela Sveta Obitelj koja je tražila i predala se volji Božjoj. U njoj je odgojen Isus, kazao je propovjednik dodajući da franjevci u ovom Svetištu vide i svoje ‘sjemeništa’. Gospa je čuvala i budila ovdje mnoga duhovna zvanja, rekao je provincijal i kao primjer naveo je bl. Alojzija Stepinca i fra Bonaventuru Dudu.

Stepinac se zavjetovao Majci Božjoj Trsatskoj i često joj hodočastio u vremenima kada je boravio u vojsci u Rijeci. Bili su to trenuci kada se lomio i propitivao za svoj duhovni poziv. Također, u trsatskoj riznici čuva se na svili izvezena Zahvalnica bl. Stepinca Majci Mariji koju je darovao nakon povratka iz Rima u znak zahvale što je čuvala njegovo duhovno zvanje, rekao je fra Ilija. Kao drugu osobu provincijal je istaknuo fra Bonaventuru Dudu koji je veliki dio svoga života proveo u franjevačkom samostanu na Trsatu.

Na kraju potaknuo je okupljene vjernike na molitvu za nova duhovna zvanja, a franjevce i novake da odgovorno i s poštovanjem posvete svoj život Majci Mariji.

Helena Anušić

Poslijepodne svečanom svetom misom koju je predvodio naš nadbiskup u zajedništvu 20-ak svećenika proslavili smo našu Gospu Trsatsku – čuvaricu grada Rijeke.

Svečanom procesijom sa čudotvornom slikom Majke Milosti i misnim slavljem u perivoju Trsatskog svetišta u četvrtak 10. svibnja proslavljena je svetkovina Majke Božje Trsatske, čuvarice grada Rijeke. Misu je predslavio riječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Ivan Devčić u zajedništvu s provincijalom Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilijom Vrdoljakom, gvardijanom franjevačkog samostana na Trsatu i čuvarem Trsatskog svetišta fra Bernardom Barbarićem te mnogobrojnim svećenicima i franjevcima. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor svetišta Majke Božje Trsatske i crkve Svete Mati Slobode iz Zagreba. Uz mnogobrojne vjernike, na misi je sudjelovao gradonačelnik grada Rijeke Vojko Obersnel.

Pozdravnu riječ uputio je gvardijan potaknuvši vjernike na zahvalu Bogu za dar milosti, utjehu i zaštitu. Nadbiskupu, braći franjevcima i ostalim svećenicima zahvalio je na sudjelovanju, a riječi zahvale uputio je i gradonačelniku te brojnim hodočasnicima koji su od ranoga jutra hodočastili Majci Božjoj Trsatskoj i pred čiji lik su dolazili sa svojim molitvama, zahvalama i prošnjama.

U poticajnoj propovijedi nadbiskup je na početku objasnio kako se svetkovinom Majke Božje Trsatske slavi čudesan dolazak kućice Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa iz Nazareta na Trsat. Svetu su kućicu, prema drevnoj predaji, ovamo donijeli anđeli 10. svibnja 1291., a zatim su je 10. prosinca 1294. odnijeli u blizinu Ancone, gdje se danas nalazi čuveno loretsko svetište Majke Božje, rekao je nadbiskup.

Helena Anušić

Propovijed mons. dr. Ivana Devčića na svečanom euharistijskom slavlju u povodu proslave svetkovine Gospe Trsatske (10. svibnja 2018.g.)

Poštovani oče gvardijane, draga braćo franjevci, braćo svećenici, svećenički i redovnički kandidati, dragi vjernici!

1. Slavimo blagdan Bl. Dj. Marije, Majke Milosti, od Časne Nazaretske Kućice. To je blagdan koji se u ovom drevnom Marijinu svetištu na Trsatu, nazvanom Hrvatskim Nazaretom, slavi kao liturgijska svetkovina. Povod za nastanak ovoga svetišta, a to znači i za nastanak ovoga blagdana, bio je čudesan dolazak kućice Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa iz Nazareta na naš Trsat. Svetu su kućicu, prema drevnoj predaji, ovamo donijeli anđeli 10. svibnja 1291., a zatim su je 10. prosinca 1294. odnijeli u blizinu Ancone, gdje se danas nalazi čuveno loretsko svetište Majke Božje. Početak tradicije o čudesnom prijenosu Svete kućice vezan je uz nadnaravne vizije pustinjaka fra Pavla della Selva iz 1296. Sveta je Katarina Bolonjska u 15. st. imala također viđenja o tim čudesnim prijenosima Svete kućice, za koje u spisu „Rosarium“ tvrdi da ih je primila „po nadnaravnoj objavi od Gospodina“, dodajući da su apostoli u njoj slavili sveta otajstva s čudima, ali su je anđeli, zbog idolopoklonstva onoga naroda, prenijeli u Dalmaciju, a odatle su je, zbog istih i drugih razloga, nosili na različita  mjesta, dok je konačno nisu donijeli u Loreto, gdje je trajno smještena. Slične je vizije kasnije imala i bl. Katarina Emmerich koja je živjela od 1774. do 1824. A blaženi je papa Urban V., susrevši 1367. u Loretu hrvatske hodočasnike, dirnut njihovom molitvom da im se vrati Sveta kućica, „za utjehu u njihovoj boli“, darovao Trsatskom svetištu bizantsku ikonu Majke Božje s Djetetom, koju je prema predaji naslikao sâm sv. Luka i koja se na ovom svetom mjestu časti već 650 godina, što smo prošle godine svečano obilježili. A još se živo sjećamo kada je, prije petnaest godina na blagdan Duhova ovo svetište, u sklopu svojeg trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj, pohodio i pred čudotvornim Gospinim likom molio papa Ivan Pavao II., na što nas trajno podsjeća njegov kip ispred ulaza u baziliku.
2. Nazaret ima u povijesti našega spasenja slično mjesto kao Betlehem i Jeruzalem. Ali, za razliku od Betlehema i Jeruzalema, Nazaret u Isusovo vrijeme nije bio na osobitu glasu. To potvrđuje i reakcija budućeg Isusova učenika Natanaela na riječi prijatelja Filipa: „Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta. Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?’ Kaže mu Filip: Dođi i vidi.“ (Iv 1, 45-46). No što je u očima svijeta beznačajno, ne mora biti i u Božjim očima. U tom smislu Bog kao da se ravnao u izboru mjesta gdje će se začeti i odrasti njegov Jedinorođenac istim kriterijima po kojima izabire i ljude za svoju službu. A o Božjim je kriterijima za izbor ljudi sv. Pavao napisao: „lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom“ (1 Kor 1, 27-29). Upravo je takvo mjesto, koje mi po svojim ljudskim kriterijima ne bismo nikad izabrali za tako uzvišen i značajan događaj, nebeski Otac izabrao za ispunjenje obećanja što ga je, kako smo čuli u današnjem prvom čitanju, dao Izraelcima po proroku Izaiji: „Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“ (Iz 7, 14). To što je Marija Isusa rodila u Betlehemu, ne umanjuje nimalo značenje činjenice da je Otac nebeski htio da on u njezinu krilu bude začet po Duhu Svetom u neuglednom Nazaretu, po kojemu će ga i suvremenici zvati Nazarećaninom, kako su, prema sv. Mateju, već proroci bili najavili (usp. Mt 2, 23). Uostalom, ni u Betlehemu Isus se nije rodio u uvjetima primjerenima za ljudsko rađanje nego izvan grada, u nekom pastirskom skloništu. Doista je iz naše ljudske perspektive neshvatljivo da Bog veledjelo našega spasenja, koje je najavio odmah nakon što su naši praroditelji učinili prvi grijeh i pripremao ga tijekom duge povijesti po prorocima i mnogim čudesnim pothvatima, započinje ostvarivati na tako beznačajnu, gotovo prezrenu mjestu i u uvjetima neprimjerenim za čovjeka. U tom smislu ne možemo ne zastati i ne zamisliti se nad činjenicom da je Božji Sin po Duhu Svetom začet u neuglednom Nazaretu, rođen izvan grada Betlehema u pastirskome skloništu i umro razapet na križu između dvaju razbojnika izvan grada Jeruzalema. Očito je Bog time želio dokazati ono što je objavio po proroku Izaiji: „Misli vaše nisu moje misli, i puti moji nisu vaši puti /…/. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55, 8-9). Ali to nas, braćo i sestre, ne oslobađa od trajnog nastojanja oko usklađivanja svojih putova i svojega shvaćanja s Božjim putovima i njegovim shvaćanjima čovjeka, njegove slobode i poziva.
3. A prvi i glavni učitelj u tome nam je sâm Gospodin Isus Krist koji je za sebe rekao: „Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onog koji me je poslao“ (Iv 6, 38). Isto je ponovio i u Getsemanskom vrtu, neposredno prije nego što će biti izdan, uhićen i osuđen na smrt razapinjanjem. Obraćajući se u tom dramatičnom trenutku Ocu da ga oslobodi muke koja mu predstoji, on dodaje: „Ali, ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22, 42). Budući da je Isus bio pravi Bog i pravi čovjek, očito je da je kao svako ljudsko dijete odrastao i sazrijevao u svemu, pa tako i u poslušnosti Bogu. A tko mu je u tome mogao biti boljim učiteljem i uzorom od njegove Majke Marije, koja je bespogovorno prihvatila Božju volju da bude Majka njegova jedinorođenoga Sina, odgovorivši anđelu koji joj je to priopćio riječima: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38). Poput Marije, i sv. Josip, njezin zaručnik, također je svoje misli i planove potpuno uskladio s Božjom voljom te je, nakon što mu je anđeo u snu objavio da je dijete koje Marija nosi začeto po Duhu Svetom, odustao od nakane da je otpusti. O tome kod sv. Luke čitamo: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu“ (Lk 1, 24). I nije je samo uzeo k sebi, da živi pod njegovim krovom, nego se od tada potpuno samozatajno brinuo za nju i dijete koje je trebala roditi. Ali i kasnije, kad je rodila Isusa, bio je njoj i djetetu samozatajni čuvar i hranitelj. Tako je Isus kao dijete odrastao pod budnim okom svoje Majke Marije i svoga poočima Josipa, koji su svoje misli i putove uskladili s Božjim mislima i s Božjom voljom. U tom ozračju Isus je, kako je zapisao sv. Luka, „napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi“ (Lk 2, 52). U tom smislu i mi imamo u Isusu, Mariji i Josipu, tj. članovima Svete nazaretske obitelji, učitelje i pomoćnike u nastojanju da naše misli i naši putovi budu usklađeni s Božjim mislima i putovima. Oni su nam, svako pojedinačno i svi troje zajedno, učitelji i uzori u tome kako svoju volju suobličiti Božjoj volji i ujediniti je s njome. U tom se smislu njihova kuća u Nazaretu ne naziva bez razloga „Nazaretskom školom“, koja je doista posebna kako zbog učitelja koji u njoj poučavaju tako i zbog spoznaja i znanja što ih oni koji je pohađaju od njih primaju. Predmet je tih spoznaja i toga znanja prenošenje načina kako upoznati volju Božju u svom životu i kako je prihvatiti tako da naša volja i Božja postanu jedna volja, kao što je to bio slučaj kod svakog od njih.
4. O Isusu smo već rekli kako je svoju volju potpuno uskladio s voljom svog nebeskog Oca, i to nije bilo samo u Getsemanskom vrtu prije muke i smrti. Naprotiv, on je za vrijeme čitavoga svoga života tražio i slijedio volju svoga Oca. Štoviše, njegovo je životno pravilo bilo: „Oče, ne moja, nego tvoja volja neka se vrši!“ S voljom Očevom bio je u takvoj simbiozi da je čak ustvrdio: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me je poslao i dovršiti njegovo djelo!“ (Iv 4, 34).

Za Mariju, Isusovu majku, vrijedi isto. Kao i njezin Sin, i ona je smisao svoga života vidjela i našla u prihvaćanju i izvršavanju volje Božje. Na taj se način njezin odgovor anđelu: „Evo službenice Gospodnje“ nije odnosio samo na određeni moment njezina života, tj. na prihvaćanje da bude Majka Sina Božjega, nego na cijeli njezin život. Ona je sav svoj život izrekla u tim riječima i iza njih je staja jednako u Nazaretu, kao i u Betlehemu i u Jeruzalemu te na Golgoti pod križem na kojemu je Isus, njezin sin, u groznim mukama umirao.

A vidjeli smo kako je i sv. Josip, nakon početna dvoumljenja, poučen u snu od anđela Božjega, uzeo k sebi Mariju i dijete koje je nosila pod svojim srcem i posve se stavio njima, a preko njih Bogu, na raspolaganje. Od tada je njegova volja bila u potpunosti poistovjećena s Božjom voljom. Možemo reći da je njegovo životno pravilo bilo isto kao sv. Ivana Krstitelja, koji je rekao: „On (tj. Krist) treba da raste, a ja da se umanjujem.“ Sigurno je i sv. Josip na taj način ne samo razmišljao nego i postupao, služeći posve samozatajno Mariji i Isusu.

5. Ruska spisateljica Sofija Snessoreva (1815. – 1904.) u svojoj knjizi „Slava Bogomatere. Zemaljski život presvete Bogorodice na temelju pisanja crkvenih otaca i drugih crkvenih predaja“ (Petrograd, 1892.) potrudila se predočiti Marijin, Josipov i Isusov zajednički život, što i nama može biti poticajem za intenzivnije bavljenje konkretnim životom Svete obitelji, dopuštajući i našoj mašti da nam pomogne dublje zaroniti u njegove otajstvene dubine. S tom svrhom upoznajmo nekoliko njezinih više ili manje utemeljenih pretpostavki o njihovu zajedničkom životu u Nazaretu. Najprije čujmo što govori o početku njihova zajedničkog života: „Mirno i sretno provodio je sveti par prve mjesece braka. Božji blagoslov vladao je u njihovu mirnom životu. Vrijeme su provodili u radu i molitvi, koja je posvećivala sav njihov rad. Pravedni Josip nije se odlikovao bogatstvom i veličinom svojih predaka, od kojih su mnogi bili kraljevi i proroci, ali je od najboljih između njih naslijedio riznicu kreposti.“
6. A o Mariji veli: „Među ljudima ona je živjela za Boga, a Josipov joj je dom bio kao molitveni hram. Po predaji svetih otaca, Djevica Marija je znala iz čitanja božanskih i proročkih knjiga da se približilo vrijeme dolaska obećanog Mesije i da se Danijelove sedmice približavaju kraju. Puno je puta čitala Izaijino proroštvo: ‘Evo, djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!’ (Iz 7, 14) i svojim je rasuđivanjem pretpostavljala da ta blagoslovljena Djevica već živi. Njezina je duša gorjela ljubavlju ne samo prema Mesiji nego i prema Djevici predodređenoj da bude njegovom majkom. Sa suzama je opetovano molila da bi joj Bog udijelio čast vidjeti majku obećanog Mesije i služiti joj, makar kao njezina posljednja ropkinja.“ Prikazujući, pak, Marijino bezgrešno začeće, Snessoreva piše: „Izvršilo se tajanstveno utjelovljenje Sina Božjeg: Djevica je postala majkom i majka ostala djevicom. Izabrana iz svih pokoljenja, sveta tijelom i duhom, ona je primila u svoju osobu sve dragocjene milosti. Arkanđelov pozdrav: ‘Raduj se, milosti puna! Gospodin s tobom’ poništio je presudu koja je osudila svijet na prokletstvo, i dao čovječanstvu pravo da se raduje.“
7. Slično zamišlja život Svete obitelji u Nazaretu poslije Isusova rođenja u Betlehemu i povratka iz Egipta, pa kaže: „Tako, poslije porođajnog izbivanja, Sveta se obitelj vratila svom mirnom životu u Nazaretu. Tu je Djevica Marija sa svojim božanskim sinom i pravednim zaručnikom Josipom provodila svoj život u dubokoj neizvjesnosti do tridesete godine života Gospodina Isusa. Tiho je i mirno tekao njihov život u molitvi i radu. Isus je jačao duhom, napredovao u mudrosti i milost je Božja obilovala u njemu. Pravedni je Josip nastavio svoj zanat drvodjelje, a Gospodin Isus, koji daje život i hranu svim stvorenjima, zajedno s Presvetom Svojom Majkom, izdržavao se radom drvodjelje /…/ zbog čega su ga Židovi nazivali sinom drvodjelje (tesara). Po tadašnjim društvenim pravilima otac je bio dužan blago se ophoditi sa sinom do dvanaeste godine njegova uzrasta i tijekom tog vremena uvoditi ga u život. I Josip je bio tako brižljiv Isusov skrbnik da je sama Bogomajka svoga ostarjela zaručnika nazivala ocem svoga sina.“ Zatim ista autorica ističe kako za Prečistu Majku „nije bilo veće radosti od promatranja kako se postupno raskriva božanska veličina njezina sina“ te da je imala veliko strahopoštovanje prema onome što je u njemu vidjela i od njega i o njemu slušala. Prisjetimo se da je slično zabilježio i sv. Luka napisavši: „A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svome srcu.“ (Lk 2, 51).
8. Draga braćo i sestre, poznato nam je da mašta ima neprocjenjivu ulogu u ljudskom životu. Ta uloga može biti dobra i loša, ovisno o tome o čemu maštamo, odnosno na što nas naša mašta potiče. Znamo također da bez mašte ne bi bilo ni napretka u znanosti, ni umjetničkog stvaralaštva, kao ni tolikih dobrih djela. Mnoge je istraživače i znanstvenike upravo njihova mašta potaknula da se posvete istraživanju pojava oko sebe, što ih je na koncu dovelo do otkrića njihovih zakona i na temelju toga do novih izuma. Neka i nas naša mašta, kao pobožnu spisateljicu Snessorevu, neprestano potiče na zanimanje za Sv. obitelj Isusa, Marije i Josipa, za njihov život i rad u Nazaretu i drugim svetim mjestima, kako bismo na taj način otkrili ono što je u njihovu životu i za nas važno i aktualno te da se onda svim srcem, umom i voljom trudimo to nasljedovati. Neka u tom smislu sveta nazaretska kućica i njezini stanovnici tako razbude našu maštu da nas ona neprestano potiče na sve dublje upoznavanje njihova života, a sve to s ciljem da u svjetlu njihova primjera i uz njihovu pomoć i mi postignemo konačan cilj svoga života, a cilj je vječni život u Bogu. Amen.