SV. LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ, franjevac – ispovjednik
(Herceg Novi, 12. V. 1866. – Padova, 30. VII. 1942.)
Na ulazu u “zaljev hrvatskih svetaca” (Boka Kotorska, danas u Crnoj Gori) nalazi se lijepi gradić Herceg Novi, što ga 1382. g. podiže bosanski kralj Tvrtko I. Tu je 12. svibnja 1866. g. rođeno dvanaesto dijete u obitelji Mandić kome na krštenju nadjenuše ime Bogdan Ivan. Kako je kapucinski samostanić u tom gradiću u ono doba pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište u Udine, obukao redovničko odijelo u Bassanu i nazvao se fra Leopold. Nakon završenog studija ređen je za svećenika 1890. godine.
Kao mladomisnik svojim je poglavarima izrazio želju da se vrati u domovinu i radi na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. No, poslušnost mu je dodijelila druge službe. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko je vrijeme proveo na Rijeci i u Kopru.
Nekoliko je godina bio odgojiteljem studenata filozofije, predavač patrologije, a više je godina jednom tjedno odlazio iz Padove u Veneciju i tu je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku, koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima. Inače je od 1906. g. ispovjednik u Padovi, gdje se je u jeku II. svjetskog rata preselio u vječnost, nakon 40 godina svoje “ispovjedničke Kalvarije”.
Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. godine. Tijelo mu je neraspadnuto preneseno s gradskog groblja u kapelicu do crkve, u kojoj je trajno ispovijedao. Blaženim ga je proglasio 1976. g. papa Pavao VI., a svetim 1983. papa Ivan Pavao II. Nekom je prijetelju jednom povjerio svoju tajnu: “Ja sam kao ptica u krletci, ali je moje srce uvijek tamo preko mora.” (tj. u domovini).
Kad su 1917. g. vlasti tražile od njega da primi talijansko državljanstvo, izjavio je da “krv nije voda”, pa je zato bio interniran u Južnoj Italiji.
Povjerena mu je služba ispovjednika u Padovi i u njoj je ustrajao do kraja života. Punih 40 godina ispovijedao je sate i sate svakog dana. Dolazili su mu mali ljudi s ulice i ugledni građani: radnici i industrijalci, studenti i profesori, intelektualci i vojnički časnici, redovnici i redovnice, svećenici i biskupi. Učinio je zavjet da će svakog pokornika primiti kao “kršćanskog brata s Istoka”. Tako je ne samo svakome pokorniku posvećivao najveću pažnju i ljubav, nego je svoju ispovjedaonicu kao mjesto pokore i žrtve učinio sredstvom osobnoga posvećenja i ekumenskog apostolata. U prigodi njegove beatifikacije papa Pavao VI. istaknuo je da je Leopold uzdignut na čast oltara baš zato što je toliko godina bio ustrajan i predan službenik sakramenta ispovijedi.
Za njega je ispovjedaonica bila povlašteno mjesto ekumenskoga djelovanja, molitve i žrtve da se ostvari velikosvećenička molitva s Posljednje večere “da svi budu jedno” (Iv 17, 21). Iz rodnog je , naime, gradića ponio ranu podijeljenosti kršćana na katolike i pravoslavce i sav se žrtvovao da bi se ta rana zaliječila. K tome treba dodati njegovu ljubav ne samo prema svojoj domovini Hrvatskoj i svim slavenskim narodima, nego i ljubav prema novoj domovini Italiji i njezinu narodu, kojemu je tako predano i dugo služio. On je kao ekumenist i graditelj mostova među narodima postao preteča i uzor svim građanima ujedinjene Europe, koja se rađa tek u naše dane.
