RAZGOVOR SA FRA MARKOM VUKOVIĆEM
Razgovor s vlč. Markom Vukovićem, novim članom našega bratstva na Trsatu, koji je s nama od kolovoza prošle godine.
“
…
Kad završim godinu dana postulature, krajem kolovoza ove godine, trebao bih obući habit i započeti svoju prvu redovničku godinu ili novicijat. Iako sam malo stariji ušao u odgojne ustanove Franjevačkog reda, uz mlađu braću i sam se osjećam pomlađenim…..„
- Vlč. Marko, možeš li nam se predstaviti?
Zovem se Marko Vuković. Rođen sam 1963. godine u jednom malom mjestu u banjalučkoj biskupiji – Sasina, kod Sanskog Mosta. Potječem iz mnogobrojne obitelji. Ima nas šestero djece. U skladnoj obitelji molili smo svake večeri zajedničku molitvu.
Kad sam imao osam i pol godina (1972. godine), odselili smo u Otok kod Vinkovaca, u ravnu Slavoniju, što bi se reklo pučki „trbuhom za kruhom“. Po dolasku u Otok uključio sam se u župsku zajednicu i postao ministrant. Tamo me prihvatio župnik koji je boravio dugo godina u tom mjestu, preč. Josip Šverer, pomalo konzervativan, što mi se u nekim trenucima i nije sviđalo, ali ipak uzorit i dobar svećenik.
- Tu se počinje rađati i zvanje?
Tako je. Kao ministrant sam promatrao župnika, časne sestre i bogoslove koji su dolazili za Božić, Uskrs i na blagdane u našu župu. Mogu slobodno reći da se već u tim djetinjim danima u mojoj glavi, u mojoj duši, stvarala neka slika koja je govorila: „Možda bi i ti Marko mogao danas-sutra obavljati tu službu i biti svećenik.“ Na kraju osmog razreda otac me pitao što ću biti, na što sam odgovorio da želim biti svećenik. Tada me zagrlio i rekao da su on i majka molili kako bi jedno od njihove djece postalo svećenik.
Po završetku osnovne škole, kako nisam poznavao nijedan drugi red u katoličkoj Crkvi, odlučio sam otići u sjemenište Đakovačke biskupije. Dana 4. rujna 1978. godine mama i tata su me odveli u dječačko sjemenište u Zagreb, gdje me primio p. Stjepan Fridl. Kad smo zajedno večerali, oni su krenuli natrag i na putu ih je zadesila prometra nesreća u kojoj su izgubili život. Ostalo nas je šestero djece od kojih sam ja najstariji. To bolno iskustvo opečatilo me i pratilo i kroz moj svećenički život.
- Kako se zvanje dalje razvijalo?
Kako Bog vodi sve naše živote, brigu za nas je povjerio tetki koja nas je držala i održala na okupu i za koju sam Bogu neizmjerno zahvalan.
Ja sam u Zagrebu završio prva dva razreda gimnazije (sjemeništa), jer se tada gimnaziju samo prve dvije godine pohađalo u Zagrebu, a druge dvije (treći i četvrti razred) u Đakovu. Tu sam završio i jednu godinu bogoslovije (teološkog fakulteta). Nakon toga sam prekinuo fakultet i otišao na službu vojnog roka. U vojsci sam razmišljao je li još uvijek u mojoj duši taj svećenički poziv aktualan ili su to poglavari pogrešno protumačili? Po završetku vojske i dalje sam smatrao da je moj put biti svećenik. Dolazim nakon toga u Riječku nadbiskupiju gdje završavam drugu, treću i četvrtu godinu teologije. Tada se malo zakompliciralo sa studijem pa sam otišao na pauzu i privremeno prekinuo studij. Došao sam kući i mislio da je tu kraj mog svećeničkog puta. No eto, vlč. Tadija Pranjić iz Vinkovaca ohrabrio me i podržao te preporučio Kotorskom biskupu Ivi Gugiću. Završavam petu i šestu godinu bogoslovije u Zagrebu na Kaptolu. Zaređen sam 1990. godine.
- Na kojim sve mjestima si obavljao svećeničku službu i kako je bilo?
Stigao sam u Kotorsku biskupiju još za vrijeme bivše Jugoslavije i u njoj započeo svoje svećeničko djelovanje. To je specifična, stara i drevna biskupija. Kotorski kraj se naziva i Zaljev svetaca zato što su otamo sv. Leopold Bogdan Mandić (iz Herceg-Novog), bl. Gracija (štovatelj euharistije), bl. Ozana Kotorska i službenica Božja Ana Marija Marović.
Djelujem u malim mjestima Risan, Strp, Prčanj, Stoliv, Lepetane, Bogdašići i Krašići. Tamo djelujem 25 godina kao svećenik s malim stadom. Puno puta sam se u sebi pitao jesam li tu koristan? Činilo mi se kao da sam nedovoljno iskorišten, tj. osjećao sam da sam mogao učiniti puno više korisnoga. Pastorala je bilo vrlo malo, ali više puta je biskup znao reći da je i tom malom stadu potreban pastir, da i to malo stado zaslužuje sv. misu i brigu. Moram priznati da sam ipak tamo lijepo radio i trudio se, da me vežu uz taj kraj lijepa iskustva.
- Kako se i kada počinje rađati redovnički (franjevački) poziv?
Još kad sam studirao u Rijeci, vrlo rado i često sam dolazio na Trsat. Tada sam se već susreo s franjevcima, iako nisam još razmišljao da sam postanem franjevac. Kad mi se sestra 1987. godine udala u Beču, dolazio sam joj u posjete i u tim vremenima pastoralno pomagao franjevcima Hrvatske katoličke misije. Kad sam zbog jedne manje bolesti završio u bolnici i bio na oporavku kod svojih u Beču, upoznao sam pobliže franjevce, među koje sam uvijek bio dobrodošao. Od njih sam uvijek bio rado viđen, i pomognut kako duhovno tako i materijalno (dok sam bio na siromašnim i malim župama). Poznavanje i ljubav prema franjevcima i njihovom načinu života sve su više rasli. Presudnu ulogu je odigrao fra Josip Koren, voditelj misije. Mogu reći da mi je pomogao prepoznati redovnički i franjevački poziv u meni, te prikladnost za život u zajednici. U dogovoru s njim i provincijalnim ministrom fra Ilijom Vrdoljakom, opredjelio sam se za Franjevački red. Njemu sam se uvijek divio, kao i sv. Franji, pa sam konačno tu i završio.
- Što bi rekao o dolasku na Trsat i iskustvu života u svetištu Majke Milosti?
Na Trsatu sam se uvijek lijepo osjećao. Kad sam se opredjelio za Franjevački red poglavari su odlučili da prvu godinu formacije (postulaturu) obavim ovdje, iako je redovita postulatura u Samoboru. Ovdje sam naime kao svećenik najkorisniji, a potreba je velika, pa dosta vremena pomognem ispovijedajući. Uz to redovito slavim svetu misu i pripremam se za novi način života. Zajednica me jako lijepo primila i vrlo sam zadovoljan. Kad završim godinu dana postulature, krajem kolovoza ove godine, trebao bih obući habit i započeti svoju prvu redovničku godinu ili novicijat. Iako sam malo stariji ušao u odgojne ustanove Franjevačkog reda, uz mlađu braću i sam se osjećam pomlađenim. Sve u svemu, lijepo i Bogom dano!
- Dobro. Sad nešto „manje službeno“. Čime se baviš u slobodno vrijeme i što još voliš?
Sportski sam tip. Volim najviše nogomet i stolni tenis. Sad puno rjeđe igram, ali redovito pratim rezultate i, kad stignem, utakmice. Igrao sam na europskom prvenstvu svećenika za reprezentaciju Crne Gore. Osim toga, volim još šetati u prirodi, za što se ovdje pružaju iznimne prilike.
Hvala ti Marko na tvom svjedočanstvu! Doista su Božji putevi nepredvidivi i čudesni. Nadamo se da ćeš se ovdje među nama lijepo snaći i želimo ti blagoslov i uspjeh na tvom novom franjevačkom putu, da napreduješ u svemu dobrom te budeš istinski brat i pronositelj Radosne vijesti!
razgovarao: fra Bernardin Plantek
