prečisti zaručnik Blažene Djevice Marije i otac hranitelj Isusa Krista, Sina Božjega.
zaštitnik Hrvatske i hrvatskog naroda

U Crkvi 19.ožujka slavimo blagdan sv. Josipa, zaručnika Bezgrešne Djevice Marije i zaštitnika, čuvara i oca hranitelja Sina Božjeg i našega Gospodina Isusa Krista. Ako tražimo u Evanđeljima lik sv. Josipa i njegov životopis, naići ćemo na nekoliko elemenata i epizoda sakrivenih u šutnji i jednostavnosti. Ta evanđeoska šutnja o Josipu nije šutnja zaborava, već šutnja koja je u isto vrijeme misterij i otkrivenje.

U šutnji Josip otkriva veliku tajnu Otajstva sakrivena u njegovoj zaručnici Mariji. U šutnji on stoga odlučuje da otpusti potajno svoju zaručnicu jer još nije bio potpuno shvatio svetu volju Božju. Konačno u šutnji gluhe noći i u snu sami Bog otkriva Josipu preko svojeg anđela tajnu Otajstva Utjelovljene Riječi Božje u utrobi prečiste Djevice Marije i njegovo poslanje – misiju uz Isusa i Mariju Božjim planovima spasenja ljudskoga roda.

Sv. Josip nije vizionar, on je čovjek vjere. On je čovjek stvarnosti, čovjek koji potiče iz naroda. San, u kojem jedna osoba ulazi kao u mističnu sferu i u sferu neočekivane i čudne spoznaje, u Bibliji postaje simbol – znak i sredstvo Božjih otkrivenja. Stoga Evanđelje i govori o »snovima« koji se često spominju u povijesti praotaca, jer putem snova Bog vrlo često ljudima priopćava svoje nakane. Kao što je Ivan Krstitelj posljednji od proroka, tako je Josip posljednja biblijska ličnost na kojoj se Božja objava očituje u »snovima«. Ta Josipova sličnost s praocima vjere još više dolazi do izražaja u njegovu bijegu s Isusom i Marijom u Egipat. Tako se na njemu, Mariji i Isusu ostvaruje novi izlazak Božjeg naroda. Sva ta Božja otkrivenja Josip spoznaje u šutnji i u šutnji prihvaća taj svoj veliki i teški, ali uzvišeni životni put koji mu je Božja providnost odredila.

Na taj način Bog određuje Josipu da u šutnji izvrši svoje poslanje, svoju zadaću u Božjim planovima otkupljenja i spasenja ljudi i čovječanstva. Tajanstveno i duboko značenje Josipovog poslanja i zadaće u tom Božjem djelu spasenja svijeta nalazi se u slavnom Natanovu proročanstvu upućenu kralju Davidu, a koje smo čuli u današnjem prvom čitanju iz Druge knjige o Samuelu. Izraelova nada u očekivanog Mesiju zasniva se sva na ovom proročanstvu što ga prorok Natan dade Davidu. Mesija će dakle, izići iz Davidova potomstva i spasenje će izvesti nad Izraelom i cijelim ljudskom rodom. »Ovako govori Gospodin: „Kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. (…) Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin.”« (2 Sam 7,5. 12-14)

Josip je bio »iz doma Davidova«, što je očito iz Isusova rodoslovlja po Mateju (Mt 1,1-24) i iz blagovijesti Lukina evanđelja (Lk 27). Tako po Josipu, djevičanskom mužu Marijinu, Isus postaje »sin Davidov« i kraljevske loze. Isus Krist je taj obećani Mesija i pravi »sin Davidov« koji će biti graditelj pravoga Hrama, Crkve Božje. »On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek« (2 Sam 7,13).

Tako nepokolebljiva i vjerna, kroz sva pokoljenja, ljubav Božja, koja je najveća oznaka Boga Saveznika sa svojim narodom, je već unaprijed vrhunski počivala na najvećem Izabraniku, »sinu Davidovu«, Isusu Kristu. Taj Mesija će imati najintimnije sinovske veze s Bogom, Jahvom: »Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin« (2 Sam 7,14). Nitko kao On, koji je i u ljudskoj naravi pravi Sin Božji, neće biti tako potpuno sjedinjen s Bogom.
Ali u taj splet ljubavi s Bogom, u tu povijest i ostvarenje savezničke ljubavi, na mnogo je načina uključen i sv. Josip. Po njemu, sinu Davidovu, u Davidovu kraljevsku lozu je uključen i Isus. U njemu je korijen Davidov procvao Mesijom, Kristom. I Josip jedini je imao sreću da ga je taj Sin Božji odvijeka, a u vremenu sin Marije, žene Josipove, nazivao slatkim imenom: »Oče!« (usp Lk 2,48). Na taj način preko Josipa koji je posljednji prsten ljudskog rodoslovlja Davidove loze, Isus Krist, pravi Sin Božji, ulazi u povijest spasenja ljudskoga roda koju je Bog započeo s Abrahamom i njegovim potomstvom, nastavio s Davidom i njegovim potomstvom sve do punine vremena koje se ostvarilo u Mariji, Josipovoj zaručnici.

Prema tome, prvi rodozačetnik Izraela, izabranog naroda Božjega iz kojega potječe Mesija, Krist, bio je Abraham. Stoga s Abrahamom započinje Josipovo i Isusovo rodoslovlje (Mt 1,1). S njim je Jahve (Bog) prvim sklopio Savez (Berit) ljubavi i obećao mu da će biti otac mnogim narodima i po njegovu potomstvu će se blagoslivljati svi narodi. A sv. Pavao apostol u svojoj Poslanici Rimljanima, kako smo čuli u današnjem drugom čitanju, kaže da je Abraham ne »samo po Zakonu«, »nego i po vjeri« »otac svih nas« – »kao što je pisano: „Ocem mnoštva narodâ ja te postavljam pred Onim komu povjerova, pred Bogom koji oživljuje mrtve i ono što nije zove te bude.”« (Rim 4,16-18). Abraham u nadi protiv svake ljudske nade povjerova Bogu i »Zato mu se i uračuna u pravednost« (Rim 4,22).

Izak, sin Abrahamov, koji se rodio izvan prirodnog reda, od majke neplodne (Post 16,1) i od oca usahla (Post 17,17 i Rim 4,19) je samo predslika, pralik Isusa Krista koji je ostvarenje toga potomstva. U Izaku je već Bog naznačio još veće čudo, djevičansko začeće Isusa, Sina Božjega, u prečistoj utrobi Bezgrešne Djevice Marije i njegovo nadnaravno rođenje.
I tako u misterij, u to čudo povijesti spasenja ljudskoga roda od Abrahama do Isusa Krista ulazi i Josip, jer je zakoniti »muž« Marijin (Lk 1,19). »Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist« (Mt 1,16)

Josip, siguran u Božju vjernost i njegova obećanja, nije posumnjao u čudo što ga Duh Sveti izvede u Mariji. »A rođenje Isusa Krista bijaše ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego će se oni sastati, nađe se trudna po Duhu Svetome.« (Mt 1,17)
Iako Josip nije na početku mogao odmah shvatiti tu veliku tajnu Otajstva Božjeg što se skrivalo u prečistoj utrobi njegove zaručnice Marije, on je uvijek vjerovao u njezino poštenje i vjernost i zato je ne htjede izvrgnuti sramoti. »A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smišljaše kako da je potajice otpusti.« (Mt 1,18).

Zaista, vjera Josipova je u svemu slična Abrahamovoj vjeri. On sa svojom vjerom u šutnji se nadao protiv svake nade u Boga i otkrio je u Djetetu svoje zaručnice Marije, Sina Božjega i svojega Boga, onoga istoga Boga koji se objavio Abrahamu, Izaku i Jakovu i koji je govorio Mojsiju, Davidu i svim prorocima i ocima odabranog Božjeg izraelskog naroda i koji se evo sada objavljuje i njemu i govori mu preko svojega anđela: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će Sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 16,23).

Josip, čovjek pravedan, do savršenstva njeguje sve svoje odnose prema Bogu i svim ljudima. I to ne samo izvana, nego se dušom i srcem potpuno daruje u ljubavi Bogu i bližnjemu. Zatim, kako vidimo iz Evanđelja, on se iskazuje kao čovjek koji najspremnije vrši Božju volju, čovjek Bogu poslušan, sa svom dušom i srcem.
»Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.« (Mt 1,24)

Josip je djevičanski muž Marijin i otac hranitelj, čuvar i branitelj Sina Božjeg. On će Isusu nadjenuti ime, što je u židovskom zakonu bilo pravo oca. Tako on, nadjenuvši ime Isusu, naviješta svijetu spasenje i na taj način u šutnji postaje apostol Božjeg Evanđelja. Josipova ljubav, vjernost i odanost Mariji i njezinu Sinu Isusu koji je istobitno i pravi Sin Božji, omogućili su da Bog ostvari svoj spasiteljski naum s ljudima. Troje najljepših bića ove zemlje, Isusa, Mariju i Josipa, povezivala je najintimnija, najsrdačnija i najiskrenija ljubav, a to je ona prava i istinita ljubav koja proizlazi iz srca Boga Oca od kojega »proizlazi svako očinstvo i na nebu i na zemlji« (Ef 3,15).

I mi kršćani smo, po Kristu, ušli u ovu struju vječne, božanske, snažne i jake ljubavi Boga, Oca. Stoga svi ljudi u kakvom se god stanju i u kakvim se god uvjetima života nalazili imaju puno pravo da se povjere sv. Josipu koji predstavlja čuvara svete Nazaretske Obitelji.
Za očeve i majke, on je model prave, iskrene i istinite ljubavi i sjedinjenja srdaca u vjernosti. Kad bi ga mladi molili, on bi im pokazao pravi put života i pomogao bi im da otkriju svoj životni poziv i da slijede Gospodina ustrajno do kraja svojega života. Svećenicima, djevicama i svim Bogu posvećenim osobama, Josip je ideal savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu i najvjerniji zaštitnik i najmoćniji zagovornik u nebu kod Boga Oca i Sina njegova Isusa Krista i Majke Božje Marije.