VELA GOSPA – UZNESENJE MARIJE U NEBO DUŠOM I TIJELOM
Kako bismo shvatili Uznesenje Marijino moramo gledati Isusovo Uskrsnuće, otajstvo našega spasenja, koje označava Isusov prijelaz u Očevu slavu po muci, smrti i uskrsnuću. Marija, koja je rodila Sina Božjega u tijelu, od svih je stvorenja najviše uronjena u to otajstvo, otkupljena od prvog trenutka svoga života, i na sasvim poseban način pridružena Sinovoj muci i slavi.
Marijino uznesenje na nebo je zato otajstvo Kristove muke koje je u punini ostvareno u njoj. Ona je duboko sjedinjena sa svojim uskrslim Sinom, pobjednikom nad grijehom i smrću, ona je potpuno suobličena njemu. Ali je uznesenje stvarnost koja se tiče i nas samih, jer nam jasno pokazuju našu budućnost, kao i budućnost čovječanstva i povijesti.
U Mariji, naime, razmatramo onu stvarnost slave na koju je pozvan svaki od nas i čitava Crkva.
Ona sebe ubraja među “siromašne” i “ponizne” koji se ne uzdaju u vlastite snage, već svoje pouzdanje stavljaju u Boga, koji stvaraju prostor njegovu djelovanju koje je kadro učiniti tako velike stvari upravo u slabosti. Ako nas uznesenje otvara blistavoj budućnosti koja nas čeka, ono nas ujedno snažno poziva da se više pouzdajemo u Boga, da slijedimo njegovu Riječ, da tražimo i činimo njegovu volju: to je put koji nas čini ”blaženima” na našem ovozemaljskom putovanju i otvara nam vrata neba.
Marijino uznesenje nije zapisano u Svetomu pismu, ali je duboko zapisano u pamćenju, u vjeri Crkve i u liturgiji.
Pravo je u kršćanskoj duhovnosti zagledati se u Blaženu Djevicu proslavljenu. Jer naš duhovni život traži jasnu perspektivu, pogled unaprijed.
Ono što Marija nudi svijetu danas jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.
Uvrstimo se, i mi u dugu povorku Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih, koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i onih jednostavnih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan. Zato molimo da nam se po Mariji, otvore vrata nebeska. Po Mariji k Isusu!
Svetkovina Uznesenja Marijinog u nebo kao dogma, a to znači istina vjere, proglašena je tek 1. 11. 1950. godine pod nazivom Predarežljivi Bog. Što je to dogma? Ljudi taj pojam najčešće doživljavaju na negativan način kao da se radi o nečemu što čovjeka ograničava i sputava. Dogma je zapravo sigurnost vjere, ona nas čuva od nesigurnosti, dogma je proklamacija vjere, radost vjere. Dogma ne suzuje nego proširuje vjernički pogled, dogma nas usmjeruje pravim putem i čuva nas da se u svom razmišljanju ne rasplinemo niti izgubimo.
No, ono što je tek 1950. dogmom izraženo, Crkva vjeruje od svojih početaka. Tako nam papa Pio XII govori da su veliki crkveni naučitelji (Oci) već od početka kršćanstva narodu na svetkovinu Bogorodičina uznesenja osvjetljavali i tumačili ovaj blagdan, produbljivali njegov smisao i sadržaj. Sadržaj ove svetkovine izražava vjeru Crkve ne samo da je tijelo blažene Djevice sačuvano od raspadanja nego da je i slavilo pobjedu nad smrću, i da je u nebu proslavljeno, po primjeru i zaslugama njezina sina Isusa Krista. Već u 2. st. crkveni pisci prikazuju Mariju kao novu Evu koja je najuže povezana s Isusom Kristom: kao što je Krist svojim uskrsnućem pobijedio Sotonu, tako je trebalo da se proslavljanjem djevičanskog tijela Marijina završi ova borba i pobjeda. U 4. st. sv. Epifanije izričito govori o Marijinom uznesenju. A sv. Ivan Damaščanski govori: “Trebalo je da ona, koja je u porođaju sačuvala nepovrijeđeno djevičanstvo, svoje tijelo sačuva posve neraspadnuto i poslije smrti”. Nama je osobito važno naučavanje 2. vatikanskog sabora koji govori o Mariji, a onda i o njezinom uznesenju u nebo. Tako u saborskoj konstituciji o Crkvi Svjetlo naroda čitamo: “Marija, Isusova majka, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti… Crkva se u Mariji divi i uzvisuje najodličniji plod otkupljenja, i u njoj s radošću promatra, kao u najčistijoj slici, ono što sam želi biti i nada se da će biti” (LG 68). Dakle, ono što je Isusovo Uskrsnuće i Uzašašće – to je isto Marijino Uznesenje. To znači da današnja svetkovina stoji u svjetlu te poruke i svoje utemeljenje ima u onome što čitamo danas u bogoslužju a to je najprije o Kristovom uskrsnuću od mrtvih. Uskrsnuće se događa u svom redu: prvina Krist – kaže sv. Pavao, a onda oni koji su Kristovi.
Promotrimo kako bogoslužje kroz Riječ Božju doživljava svetkovinu Marijina uznesenja. (Otk 11,19a-19a; 12,1-6a.10a-10b; Ps 45,10b-12b.16-16; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56)
Iz prvog čitanja samo ću izdvojiti misao i poruku o emancipaciji žene. To je jedan veliki problem današnjega svijeta. Nažalost, on danas ide u sasvim krivom smjeru i ženu se danas gura u novo ropstvo, rekao bih, pod vlast sotone. S obzirom na temeljni poziv žene da bude majka (uz poziv da bude supruga) ženu se upravo od toga odvraća. Sve je drugo važnije u životu, a najmanje je važno to da bude majka. Dosta je samo pogledati statistike koje su porazne za Hrvatsku i sav Zapadni svijet. To je sotonsko djelo. Biblija je davno riješila problem emancipacije žene, već u prvim poglavljima, i neprekidno to naglašava sve do posljednje svoje knjige – Otkrivenja. Zar mislimo da će nam klonirani riješiti taj problem i da majke više neće biti potrebne? Tekst iz knjige Otkrivenja pokazuje nam napor Sotone da uništi ili proždre dijete i uništi majku. Ta se drama nastavlja u ljudskoj povijesti neprekidno, a osobito danas: uništiti majčinstvo i uništiti dijete bilo da se ne dopusti njegovo začeće ili da se začeto dijete uništi. Tko se može boriti protiv takvih sila zla? Čovjek ne može, jer čovjek je napadnut. Otkrivenje nam pokazuje i govori da se Bog bori za dijete i majku. I u naše vrijeme samo se Bog kroz svoju riječ preko svoje Crkve bori za dostojanstvo majke i djeteta. To je snažna poruka iz knjige Otkrivenja.
Iz drugog čitanja jasna je poruka o konačnom smislu i usmjerenju čovjeka. Smrt nije posljednje za čovjeka. U Kristu će svi biti oživljeni – dovikuje nam Pavao u poslanici Korinćanima. To je sasvim jasni odgovor vjere na nesigurnosti s obzirom na čovjekovu konačnu budućnost i smisao. Nije to izraz naših želja niti ostvarenje naših ljudskih mogućnosti. Možemo donekle zaštiti život ovdje i sada i omogućiti duži životni vijek, ali ne i riješiti problem smrti od koje svi strahujemo. Taj posljednji čovjekov neprijatelj – kako Pavao naziva smrt – bit će poražen (obeskrijepljen) kad Krist ponovno dođe. Tu svoju vjeru proklamiramo (priznajemo, ispovijedamo) u svakoj misi kad kažemo: tvoj slavni dolazak iščekujemo! Upravo o njegovom Dolasku dogodit će se uskrsnuće našega tijela (1 Kor 15,23). Današnja svetkovina ohrabruje nam pogled u našu budućnost. Mi kršćani ne gledamo sa strahom u smrt, nismo agnostici s obzirom na naš smisao, nismo praznovjerni kao da ćemo završiti bilo u ništavilu, bilo nirvani, bilo kao vječni lutaoci koji će se neprekidno reinkarnirati u neko tijelo čovječje, životinjsko ili biljku. Naša budućnost nam je poznata i jasna. To je predivno rečeno u knjizi Otkrivenja: “Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje” (Otk 3, 21a)! Na tom prijestolju, a to je zapravo nebeska slava, Marija već živi u punini. To se dogodilo njezinim uznesenjem u nebo.
Evanđelje na Velu Gospu govori o Mariji na način koji nas na pozitivan način iznenađuje i raduje. Marijin hvalospjev počinje slavljenjem Boga. Riječ veliča označava uobičajen čin, a izraz klikće od radosti trebalo bi zapravo biti: kliknuo je od radosti – jer aorist upućuje na određeni trenutak radosti, vjerojatno na onaj u koji joj je anđeo donio vijest. Riječima Bogu, mome Spasitelju pokazuje da je Marija shvaćala svoju potrebu za Bogom, rekli bismo: za spasenjem – iako, vjerujemo, nije bila opterećena nikakvim grijehom. Ali shvatimo: To je Marija, to je njena veličina! Nažalost o njoj razmišljamo isključivo pod vidom privilegija, povlastica, oslobođenosti od grijeha i gledamo je u onom svjetlu u kojem ona sama sebe ne gleda, a ne gleda je ni Novi Zavjet!
Marija razmišlja i govori o Bogu: njegovoj sili, svetosti i milosti. Bog je moćan, ali i svet, a nadasve milostiv onima koji ga štuju, koji ga se boje.
Ona proročki gleda u budućnost držeći da je ono što će Gospodin učiniti tako izvjesno da se o tom može govoriti kao o svršenom činu. I to je Marija, to je vjera, to je blaženstvo vjere – Marija te stvari tako jasno vidi i o njima govori!
Marija mnoge ljudski shvaćene vrijednosti postavlja naglavačke, a to znači: ni oholi, ni vladari, ni bogataši nemaju posljednju riječ. Bog će njih zbaciti posredstvom Krista.
Zanimljivo je da se u cijelom hvalospjevu odražava revolucionarni prizvuk. Zato će, npr., revolucionarni pokreti u J. Americi gledati u Mariji svoj uzor i nadahnuće za revolucionarnu borbu! U tadašnjem svijetu bilo je opće prihvaćeno da će bogataši biti dobro zbrinuti, dok se siromasi moraju pomiriti s tim da će gladovati. Međutim, Bog o kojem Marija pjeva i govori i kojega slavi nije vezan onim što ljudi misle i rade, on ljudske misli izvrće naglavačke. Uočimo, to je Bog kojega Marija slavi! Ali, i to je Marija!
Marija shvaća da Božja pomoć posredstvom Krista nije nešto sasvim novo, nego je to nastavak njegove milosti iskazane ocima (npr. Abrahamu…) – i to je sasvim u skladu s njegovim obećanjima koja je Bog u davnini izrekao. Marija, dakle, vjeruje da će Bog ispuniti sva svoja obećanja i zbog toga ga slavi! To je Marija, žena-vjernica, uzor svake vjere!
Poruku svetkovine Uznesenja Marijina možemo sažeti i izraziti u nekoliko misli:
Prva stvar je, da je današnja svetkovina ponajprije proslava Božje milosti koja jedno ljudsko biće uzima u Božje zajedništvo života ne dopuštajući da smrt bude jača od Božje ljubavi prema čovjeku.
Budući da današnje prvo čitanje govori o ženi, Crkva ga shvaća i marijanski i crkveno. To znači da je govor o Mariji i razmišljanje o otajstvu njezinog uznesenja u nebesku slavu nužno govor o najodličnijem članu Crkve da bi ta Crkva u otajstvima Marijinog postojanja slavila milost koja je na djelu u toj istoj Crkvi, pa i u čitavom ljudskom rodu. U tom smislu svetkovina Marijinog uznesenja je i liturgijsko proživljavanje završnog pothvata milosti u ljudima.
Pri slavljenju Marijinog uznesenja u nebo Crkva promatra ono što će se na kraju dogoditi s cijelom Crkvom. Tako Crkva ovdje na zemlji živi i ustrajava u nadi u konačno dovršenje spasenja s ljudima. Zato Crkva može prihvatiti Marijinu pjesmu-molitvu Veliča duša moja Gospodina kao svoju pjesmu-molitvu, kao izraz svoje vjere i nade, kao izraz zahvale i klicanja Bogu Spasitelju koji u Marijinom uznesenju pokazuje konačno određenje zemaljske ili putujuće Crkve.
Svetkovina VELIKE GOSPE govori nam o Božjoj kulturi: to je kultura života i ljubavi koja stoji nasuprot našoj kulturi mržnje i smrti. I ne samo nasuprot, nego kao pobjednica!
Konačno, ova je svetkovina poticaj i ohrabrenje nama vjernicima da s pogledom i nadom u budućnost koju nam je Bog pripravio u Kristu, gradimo ovdje i sada svoju sadašnjost, i ne samo svoju nego i drugima oko nas!
