Nedjelja i sveta misa: Dan Gospodnji i snaga Euharistije

Nedjelja je Dan Gospodnji. Treća Božja zapovijed jasno kaže: “Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!” Ona pripada prvoj ploči Dekaloga, koja govori o našem odnosu prema Bogu, i vodi nas prema pitanju: kako u tjednu odvojiti vrijeme koje će biti posvećeno Njemu.

U židovskoj, a zatim i kršćanskoj svijesti, subota i nedjelja povezane su s počinkom, mirom i odmorom od teških poslova. Ipak, smisao Dana Gospodnjega nije samo “ne raditi”, nego živjeti dan koji vraća ravnotežu: Bogu dati prvo mjesto, a čovjeku vratiti dostojanstvo i mir.

Dan Gospodnji u Starom zavjetu

Hebrejska riječ šabat (subota) nosi značenja: počinak, mir, odmor, dovršenje i ispunjenje. U knjizi Izlaska čitamo zapovijed:

“Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak, posvećen Jahvi, Bogu tvojemu… Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.”

Poruka je jasna: kao što je Bog stvarao šest dana, a sedmi dan počinuo, tako treba i čovjek. Čovjek nije stvoren samo za rad. Potreban mu je odmor, vrijeme za sebe, ali i dan koji je “rezerviran” za Boga.

Zašto je taj dan posvećen Bogu? Zato što čovjek u susretu s Bogom pronalazi sebe, smisao života i snagu za postojanje. U svjetlu Božje riječi sve jasnije spoznaje svoje dostojanstvo.

Za izraelski narod subota je bila i snažan spomen-dan oslobođenja iz egipatskog ropstva i sklapanja saveza na Sinaju: “Sjeti se da si bio rob u zemlji egipatskoj… Zato ti je zapovijedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.”

Subota je bila dan radosti i zahvalnosti. Židovska predaja naziva subotu zaručnicom, a njezino slavlje ženidbom. To je Božji dar čovjeku, dan koji štiti čovjeka od iscrpljujućeg rada i robovanja novcu. Katekizam kaže da je to i prosvjed protiv robovanja radu i obožavanja novca (KKC 2172).

Dan Gospodnji u Novom zavjetu

Povijest kršćanske nedjelje kao Dana Gospodnjeg počinje s Kristovim uskrsnućem. Evanđelja svjedoče da je Gospodin uskrsnuo “u prvi dan u tjednu” (usp. Mt 28,1; Mk 16,9; Lk 24,1; Iv 20,1).

Toga istog dana ukazao se učenicima na putu u Emaus, koji su ga prepoznali u lomljenju kruha (usp. Lk 24,35). A uvečer istog dana uskrsli Krist dolazi među učenike. Osam dana poslije ponovno im se objavljuje i govori: “Mir vama!” (usp. Iv 20,26).

Ovo ponavljanje Isusova dolaska “u prvi dan u tjednu” ostavilo je neizbrisiv trag: najprije na učenike, zatim na prvu kršćansku zajednicu, a onda i na sve generacije kršćana. U tom danu izražene su naša vjera, naša nada i naše poslanje.

Nedjelja nosi bogate sadržaje: podsjeća na prvine stvaranja (Stari zavjet), ali i na novo stvaranje koje se dogodilo Kristovim uskrsnućem (Novi zavjet). Kršćani su zato posebno slavili nedjelju kao Dan Gospodnji, a svaka nedjelja postaje “mali Vazam”. U liturgijskom smislu nema dana koji bi bio važniji od nedjelje.

Nedjelja nas poziva na aktivnost prema Božjim stvarima. Ona je prilika da se više nego drugim danima posvetimo duhovnom životu, Bogu i braći ljudima: od euharistijskog slavlja, do susreta u obitelji i s prijateljima, do blizine onima kojima treba pomoć i ljubav.

Ipak, mnogi danas nedjelju više ne doživljavaju tako. Materijalističko shvaćanje života, težnja za užitkom i površnost često potiskuju ljubav prema nedjeljnoj misi. “Dan Gospodnji” postaje “vikend”, a “prvi dan u tjednu” postaje “kraj tjedna”. To ne ruši samo naviku odlaska na misu, nego dotiče i dostojanstvo radnika, obiteljski život i svetost Dana Gospodnjega.

Zato je dobro iskreno se pitati: koliko poštujemo Dan Gospodnji i koliko ga doživljavamo kao mogućnost da se odmorimo od svakodnevnih aktivnosti te taj dan posvetimo Bogu i svojim bližnjima.

Sveta misa ili Euharistija

Sveta misa ili Euharistija jest najuzvišenija žrtva u kojoj nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njim. Euharistija je spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća, ali i zahvalna gozba u kojoj se uobličujemo Kristu blagujući njegovo Tijelo i Krv.

Sveta misa vrhunac je prema kojemu teži sav kršćanski život, ali i središte i izvor duhovne snage za članove Crkve. Crkveni dokument “Uputa o štovanju euharistijskog otajstva” (Rim, 1967.) naglašava da je misa nerazdvojivo:

• žrtva po kojoj Žrtva križa postaje trajno prisutna
• spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina (“Ovo činite meni na uspomenu”)
• sveta gozba u kojoj Božji narod postaje dionik dobara pashalne žrtve

1) Žrtva

Žrtva je čin u kojem prinosimo Bogu neko zemaljsko dobro, želeći time iskazati čast. Još dublje, žrtva proizlazi iz svijesti o grijehu i želje da se Bogu dade zadovoljština. U žrtvi čovjek zapravo želi prikazati samoga sebe Bogu. Zato sv. Augustin kaže: “Svrha je žrtve da nas sjedini s Bogom.”

Isus Krist preuzeo je grijehe svih ljudi i prinio samoga sebe kao žrtvu – na krvav način, na križu. Tu žrtvu unaprijed je ostvario na Posljednjoj večeri, na nekrvan način, govoreći nad kruhom i vinom: “Ovo je tijelo moje… Ovo je krv moja… Ovo činite meni na spomen.” Tako je omogućio da se njegova žrtva s Kalvarije u svetoj misi obnavlja i uprisutnjuje na nekrvan način.

U misnom slavlju, pod vidljivim znakovima, na nas se primjenjuje cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: muka, smrt i uskrsnuće. Krist prisutan u Euharistiji jest uskrsli Gospodin, pa i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća.

Gospodin kaže: “Zaista, zaista vam kažem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi… Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti na posljednji dan” (usp. Iv 6, 53–54).

2) Spomen-čin

Ustanovljujući Euharistiju, Gospodin je zapovjedio: “Ovo činite meni na spomen.” U Euharistiji se izražava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: smrt i uskrsnuće – jedno bez drugoga ne ide.

Po Euharistiji primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću, postajemo dionici njegova života i baštinici Kraljevstva Božjega. U Euharistiji je uključena i nada u Kristov dolazak u slavi. Sv. Pavao piše: “Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11, 26).

Euharistija nam daje zalog buduće slave i predokus raja. U isto vrijeme, ona ima i svoju snagu u sadašnjosti: već sada nas sjedinjuje s Kristom i međusobno. Latinski izraz communio znači zajedništvo, dok riječ pričest govori o udjelu, o dijelu cjeline.

3) Gozba

Uz žrtvu je često vezana i žrtvena gozba. To se susreće u mnogim religijama, ali i u Starom zavjetu, gdje se blagovanjem žrtvovanog mesa izražavalo sjedinjenje, zahvaljivanje i pomirenje s Bogom. Značajno je, primjerice, blagovanje vazmenog janjeta kao znak sjećanja na oslobođenje iz ropstva.

Za prve kršćane nezamisliva je bila euharistijska žrtva bez pričesti. Shvaćali su da se tako na najdublji način sjedinjuju s Kristom. Po toj žrtvenoj gozbi poistovjećujemo se s Gospodinom, a svaki pričesnik pozvan je biti “drugi Krist”.

Posljednja večera u Isusovu životu ima posebno mjesto: kruh postaje njegovo tijelo koje se lomi, a vino njegova krv koja se prolijeva. Ta ljubav, jednom izrečena i ostvarena, nastavlja se i uprisutnjuje u svakoj svetoj misi.

“Sveta je misa najveće i najuzvišenije što mi kršćani imamo.” (P. Parsch)

Sveta Euharistija je prisutnost Boga koji nam se daruje jer nas voli. (sv. papa Ivan Pavao II.)

Plodovi svete mise

U nastavku je sažet i pregledan popis misli koje ističu plodove i milosti povezane sa svetom misom. Tekst se tradicionalno pripisuje pobožnoj literaturi koja naglašava koliko je misa dragocjena za osobni i obiteljski život.

• Sveta misa nas snažno usmjerava prema Bogu i vraća u središte ono bitno.
• U njoj sudjelujemo u Kristovoj žrtvi i primamo duhovnu snagu za svakodnevicu.
• Misa nas uči zahvalnosti, poniznosti i predanju Božjoj volji.
• Po euharistijskom zajedništvu jača se ljubav prema Kristu i prema bližnjima.
• U misi se na poseban način prikazuju molitve i nakane: za obitelj, bolesne, potrebite, žive i pokojne.

Misao vjernika uz ovaj tekst: “Uvijek sam osjećao snagu mise, čitao sam o tome, ali nitko tako lijepo nije opisao na jednom mjestu silne milosti koje dobivamo kada prisustvujemo misi.”