Ispovijed (sakrament pomirenja): najčešće zablude i jasni odgovori

Mnogi katolici, pa i oni koji povremeno ili redovito dolaze u crkvu, znaju u sebi nositi određene sumnje i zablude o ispovijedi. One često nisu toliko “jake” da bi čovjek potpuno odustao od sakramenta, ali mogu smetati, zbunjivati i oduzimati mir.

Zato je dobro neke stvari razjasniti jednostavno i pošteno, kako bismo s više povjerenja i mirnije pristupali ispovijedi – sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom. U ozračju milosrđa to je posebno važan poziv: ne bježati od istine o sebi, nego se vratiti Onome koji liječi i podiže.

Najčešće zablude o ispovijedi

“Ispovijed mi nije potrebna, Bog čuje moje kajanje i kod kuće.”

Ova rečenica često služi kao opravdanje onima koji ne idu u crkvu, a pogotovo na ispovijed – kao pokušaj umirivanja savjesti. Nije potpuno netočna u jednom smislu: za lakše grijehe oproštenje se može zadobiti i osobnim kajanjem ili kajanjem na početku svete mise, ako je ono iskreno, a ne tek izgovoreno “radi reda”.

Ipak, Isus je ustanovio sakrament pomirenja. Tko želi provjeriti da to nije “izum Crkve”, može otvoriti Ivanovo evanđelje i pročitati Iv 20, 22–23.

Osim lakih grijeha postoje i teški i ozbiljni grijesi. Oni nas ozbiljno odvajaju od Boga i od Crkve, koja je zajednica Isusovih prijatelja. Kod teškog grijeha nije dovoljno “u svojoj sobi se pokajati i nikom ništa” – potrebno je obnoviti pokidane veze s Bogom i Crkvom kroz sakrament ispovijedi.

“Svećenik je grešnik kao i ja, on nema pravo znati moje grijehe.”

Točno je da je svećenik grešnik – to neće zanijekati ni jedan svećenik. No, i apostoli su griješili, a Isus je upravo njima povjerio službu pomirenja. Nisu oni to “zaslužili”, nego su primili kao dar i poslanje.

Ni svećenik ne ispovijeda po svojoj “savršenosti”, nego po ovlasti koja mu je povjerena u Crkvi. Kad bi sakramente smjeli dijeliti samo bezgrešni, sakramenata ne bi bilo. I isto pitanje ostaje: ako svećenik kao grešnik može krstiti, služiti misu, vjenčati ili pomazati bolesnika, zašto bi upravo ispovijed bila izuzetak?

“Ja nemam razloga ići na ispovijed: grešniji su oni koji idu u crkvu.”

Već ova rečenica u sebi nosi opasnost oholosti i omalovažavanja drugih. Sv. Ivan jasno piše: “Tko kaže da nema grijeha, lažac je.”

Grijeh nije samo ono “veliko” poput ubojstva ili pljačke. Često se skriva u svakodnevici i odnosima: u krađi ili nepoštenju, u kocki i rasipanju, u psovci i vrijeđanju, u zanemarivanju obitelji, u dugotrajnim svađama oko imovine, u opijanju, u nebrizi za roditelje, u šutnji koja razara odnose.

Oni koji dolaze u crkvu nisu idealni. Upravo suprotno: svjesni svoje grešnosti, žele ne samo “ispraviti štetu” koliko mogu, nego se i izmiriti s Bogom na način kako je Isus odredio – kroz sakrament ispovijedi. I već sama činjenica da se svjesno zanemaruje nedjeljna misa može biti ozbiljan poziv na povratak ispovijedi.

“Bog je dobar, baš On gleda na moje grijehe!”

Ovo je često pokušaj da se savjest umiri i grijeh umanji do razine “nevažnog”. Istina je: Bog je ljubav, dobrota i praštanje. No istina je i to da grijeh vrijeđa Boga i ranjava čovjeka i bližnje. U Bibliji ne biramo samo ono što nam odgovara.

U Sirahu piše: “Ne reci: ‘Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi mnoge moje grijehe’…” (Sir 5, 6). Milosrđe nije poziv na opuštanje u grijehu, nego poziv na obraćenje.

“Ima vremena: molit ću se i za grijehe kajati kad ostarim.”

Ovo je zabluda koja se hrani odgađanjem. Nitko ne zna dan ni čas, a život nas nerijetko iznenadi. Pismo upozorava: “Ne oklijevaj vratiti se njemu i ne odgađaj iz dana u dan…” (Sir 5, 7). Odgađanje obraćenja često postane navika koja otvrdne srce.

“Ne vrijedi se ispovijedati kad ću opet sagriješiti.”

Ispovijed ne postoji da bi nam omogućila nastaviti mirno griješiti, nego da nam bude pomoć u borbi s vlastitom grešnošću. Bilo bi smiješno reći: “Neću uzeti lijek jer ću se jednom opet razboljeti.”

Odlazak na ispovijed znak je da se s grijehom ne mirimo, da ga ne opravdavamo i da vjerujemo kako je Božji put bolji. Bog ne traži od nas “stopostotnu garanciju” da više nikad nećemo pasti – to nitko ne može dati. Traži iskrenu želju da se mijenjamo i da grijeh ne doživljavamo kao nešto normalno.

Ako Bogu nije teško uvijek iznova opraštati, važno je da ni nama ne bude teško uvijek iznova počinjati. Ispovijed je Božja pomoć da rastemo u ljubavi, pravdi, istini, dobroti i pomirenju.

“Ima grijeha koje ni Bog ne može oprostiti.”

To nije istina. Nema grijeha koji Bog ne može oprostiti, jer je Bog veći od svakog grijeha. Isus govori o “grijehu protiv Duha Svetoga”, a to se najčešće razumije kao tvrdoglavo i uporno odbijanje Božje milosti i obraćenja – ne zato što Bog ne bi htio oprostiti, nego zato što čovjek ne želi primiti oproštenje.

“Znači: učinim neko zlo, ispovjedim se i nikom ništa!”

Ne. Čovjek treba snositi odgovornost za svoje postupke, posebno pred zakonom, i treba nastojati ispraviti nepravdu koju je učinio. Božje oproštenje ne briše zemaljske posljedice ako su one zaslužene.

Iskreno kajanje uključuje i želju da se nadoknadi šteta: vratiti ukradeno, pokušati popraviti narušen odnos, ispričati se, obnoviti tuđi dobar glas ako je ocrnjen, prekinuti s praksama koje razaraju (krađa, opijanje, psovka, praznovjerje i slično). To je put obraćenja.