Unutrašnjost crkve na Trsatu
Kao nosači današnjeg pjevališta, ispod kojeg se ulazi u crkvu, u prvoj polovici 19. stoljeća sekundarno su iskorišteni gotički stupovi. Po ulasku u crkvu iznenađuje što se nailazi na samo dvije lađe: prvotnu glavnu lađu i lijevu pobočnu, nastalu baroknim objedinjavanjem nekadašnjih pobočnih kapela.
Iako su Frankopani, feudalni gospodari Trsata, prvu crkvu na ovom mjestu vjerojatno podigli već koncem 13. stoljeća, najraniji dijelovi današnje građevine potječu iz 15. stoljeća. Tada je knez Martin Frankopan, uz dopuštenje pape, započeo graditi novu crkvu i samostan te je 1453. godine doveo franjevce iz Bosne, iz takozvane Bosanske vikarije. Martinova crkva bila je tipična kasnogotička jednobrodna (dvoranska) crkva s pravokutnim svetištem.
Preostaci te crkve i danas su sačuvani u nižim dijelovima ziđa svetišta i na dijelu južnog zida koji je povezan s klaustrom. Izvorni južni zid protezao se od svetišta do oltara sv. Nikole, najbližeg ulazu u crkvu. Preostaci nekadašnjeg sjevernog zida danas su skriveni u masivnim zidanim stupovima koji glavnu lađu dijele od pobočne. Zanimljivo je i to da su Frankopani pri barokizaciji 17. stoljeća franjevcima naložili suzdržanost kako adaptacije ne bi narušile izvornost svetišta, što se u velikoj mjeri poštivalo.
Povijest orgulja
Prve orgulje za trsatsku crkvu nabavio je 1600. godine o. Petar Bogdanić, tadašnji provincijal provincije Bosne Hrvatske i Kranjske. To su vjerojatno bile prve orgulje u izvornoj Martinovoj crkvi na Trsatu.
Bogdanićeve orgulje najprije su bile u crkvi kneza Martina Frankopana, a zatim su postavljene i u produženu crkvu koju je preuredio fra Franjo Glavinić. On je 1644. godine podigao pjevalište (kor) nad obje lađe crkve te je orgulje smjestio u kućište od maslinova drva. Fra Klaro Pasconi piše da su orgulje u njegovo vrijeme, sredinom 18. stoljeća, bile smještene u prostoru luka gdje se iz kora glavne lađe prelazi u kor sporedne lađe, bliže trsatskom kaštelu. O tim Bogdanićevim orguljama pisao je i fra Petar Francetić, ističući da su “umješno ugrađene” te da se po potrebi usklađuju.
Bogdanićeve orgulje potkraj 18. stoljeća očito su bile dotrajale, jer ljetopis samostana spominje da su u lipnju 1783. godine nove orgulje ugrađene, a mjehovi popravljeni. Orgulje je i dalje trebalo usklađivati i mijenjati pojedine dijelove, što je 1834. godine učinio učitelj Baraga. Taj zahvat nije spriječio daljnje propadanje, pa je 1844. godine orguljar Petar Rumpel iz Kamnika postavio nove orgulje, vrijedne 1200 forinti. Tada je trsatsko franjevačko bratstvo vodio gvardijan Albert Šubić. Orgulje su prvotno bile smještene blizu korske ograde, a igraonik je bio postavljen ispred kućišta. Rumpelove orgulje svetište je koristilo oko stotinu godina.
U tom razdoblju obavljani su i popravci. Značajan zahvat izveo je gvardijan Julije Brunner 1890. godine, neposredno prije proslave 600. godišnjice Trsatskog svetišta. Kada su 1947. godine orgulje završile svoj vijek, u mijehu je pronađen zapis na slovenskom jeziku koji svjedoči o izradi mijeha i radovima iz 1890. godine.
Orgulje su temeljito preuređene 1926. godine za gvardijana fra Mihaela Trohe. Tada je mijeh uređen na električni pogon, a sav posao obavio je Josip Brandl iz Maribora za 26.400 dinara. Tom su prigodom korske klupe, koje su dotad bile iza starog mjesta orgulja na koru iznad glavne lađe, prenesene u dio kora iznad pokrajnje lađe gdje se nalaze i danas.
Sadašnje orgulje postavio je 1947. godine slovenski orguljar Franc Jenko. Najprije je odstranio i otkupio neke dijelove Rumpelovih orgulja, a zatim je postavio orgulje iz zagrebačke orguljarske radionice “Hefferer i sin”, nastale 1930. godine i postavljene u ž
